Pismo glumcima (2012.)

* Ovo pismo je Andrij Žoldak napisao tokom proba Višnjika, kojeg je postavljao u Turku City Theatre u Finskoj, maja 2012. godine za glumački ansambl koji je igrao u pomenutoj produkciji. Uz autorovu saglasnost, manifest je preveo i bilješku o autoru napisao Damjan Pejanović.

Foto: Duško Miljanić

Foto: Duško MiljanićRazumijem. Mi nemamo ansambl, nemamo grupu. Sve što imamo je iluzija. Pitanje ostaje otvoreno... Prva varijanta je ako dobijemo ansambl. Ali, u slučaju da nemamo ansambl, ili – ako ga  ne napravimo, od performansa neće biti ništa. Doći će vrijeme kada ćete morati da mislite jedino na sebe.

Da bi se stvorio ansambl potrebno je vrijeme. Danas – ansambl ne postoji.

Svako od vas glumaca ima problem. Problem zbog kojeg ansambl ne postoji jeste vaša ravnodušnost prema misiji u teatru, različitost u shvatanja pozorišta - vaše raznolike želje. Potopljene, gluve. Kako ja mogu da vam prenesem tajnu – da li vam je tajna potrebna? Ne želim da vam zadajem mizanscene, postavljam scene i govorim vam kako da igrate. To je jasno! Moram vam prenijeti tajne, ali ih vi morate razumjeti. Ne znam kako da doprem do vas, kako da vam kažem tajnu. Ne znam kako. Tajne koje ćete prenijeti u gledalište, u publiku. Ne znam da li su vam ove tajne potrebne.

Vaše želje za materijalom i tekstom – one su minimalne.

Vaša psiha na probama uklapa se u dvije stvari, u dva standarda: uradi jedno, misli drugo, kaži treće. Neistiniti ste... vaša povučenost je intenzivna. Jako ste zatvoreni. Vaše oči ne mogu da vide, srce ne osjeća, usne su vam suve. Ruke su vam čvrste, jaki ste, vi ste funkcija! Vi ste ispunjenje želja i volje reditelja. U vama nema sreće, niti čuda. Ovo je tačka u kojoj ste trenutno, ovdje i sada – uopšte se ne pitate, ne čudite – vi nemate život. Ne možete da dišete punim plućima. Vaša kontrola – logička kontrola pokriva sve, a sa druge strane – sve paralizuje.

Prije svega – paralizuje vas!

Na probama nemate osjećanja kao što su tuga, samilost, saosjećajnost. Nemate organsku neposrednost u reakciji. Gdje su vam impulsi? Vi ste u uskim korsetima. Ne dajete mi šansu da vas ogolim, da pokidam sa vas te teške korsete. Vi samo stupidno i primitivno učite mizanscene, akciju i tekst, kao da to može biti uloga. Gledate me prekorno.
Ali, svaka nova proba mora biti – odbacivanje jučerašnje, odbacivanje jučerašnjih uslova. Današnja proba je prilika da priznate sebi da ne znate. Da priznate sebi da danas ne znate. Izgubili ste vezu sa scenskim životom. Izgubili ste nepredvidljivost, nije vam poznato kako promijeniti ritam, kako promijeniti duh – ostaće ovako dokle god u vama nema iznenađenja, dokle god ste logični i dosljedni. Zaglavili ste se u takozvanom realizmu. Vaše oči su bez iznenađenja, u njima nema reakcije za stvari koje trenutno vidite – ova scena, scenografija, dekor, partner – sve ovo je za vas jedino navika. Praktično, vi ne znate kako da uspostavite konekciju sa rediteljem. Kako da napravite interakciju, kako da dođete do duboke, suštinske konekcije sa mnom. Ne znate kako ostvariti kontakt, koji nije baziran na logičkim objašnjenjima.

Vaše oči - četvrto, peto i šesto nisu otvorene. Četvrto, peto, šesto, sva su tu! Ali ne rade. Za njih, ili u potpunosti ne znate, ili ste zaboravili da postoje. Vaša vizija je ograničena. Ona ne dopire do vaše unutrašnjosti. Radite po inerciji. Inercija znači da radite kao svi, da se krećete kao svako.
Inertni ste i pasivni. Čekate na naređenja, čak podsvjesno čeznete za instrukcijama: da vam kažem kako da postojite, šta da radite. U vašim venama teče ledeno hladna krv. Na svakoj probi moram da vas udaram po rukama, kako bih vam ugrijao krv, kako bih vam ugrijao vene. Na vašim rukama i venama želim da vidim rezove, da osjetim da ste se preplašili i trgnuli. Da osjetite kako vam je krv postala topla. Krv koja će liti iz vaših isječenih vena.

Uopšte niste razdražljivi. Instinkti koje ste naslijedili od divljih životinja su u vama zamrli, otupjeli.
Dobro ste uhranjeni, napredni, tražite balans i komfor da se u njima smjestite. Bojažljivo se držite za balans i komfor koji ste našli. Ostajete u uslovima običnih ljudi. Na vašim rukama i nogama ne postoje kandže, kao kod divlje mačke koja vrijeba plijen, na koji će skočiti.
Instinkti za napad su vam oslabljeni. Instink za uživanje, seksualni nagoni, želje - seksualni instinkt ne postoji. Veoma ste normalni – civilizovani. Vi ne znate, zaboravili ste šta su podrhtavanja, šta je drhtanje, šta je bol ubadanja, šta su divlje pobude. Zaboravili ste gdje se rađaju i odakle dolaze istinska osjećanja. Zatvoreni ste za ova osjećanja, od njih se bojite, bježite od njih. Bježite od istine u sebi. Veoma ste daleko. Gubite sebe. Ne znate kako se pobuniti protiv toga. Nemate ni želju za pobunom.

Kulturni ste, tajanstveni i druželjubivi, ali istovremeno – potpuno pokriveni maskama koje nosite – maskama koje prave daljinu među vama. Predvidljivi ste. Vaše ruke i oči emaniraju lažnu iskrenost. Prazni ste. Umorni. Preplašeni. Vi ste kao zadovoljni, sterilisani psi i mačke, koji su izgubili svoje instinke i pobude. Vaša psiha nije uznemirena, nemirna, poremećena. Vi niste ostali u granicama ljudskog bića i životinje. Inficirani ste spokojstvom, ispravnosti i ogromnom željom da marljivo ponavljate stvari koje ste već uradili ranije.

Kada provodim vrijeme sa vama, među vama, vaša smirenost, mekoća – te vaše osobine počinju da me penetriraju. Širite otrov vazduhom, trujete ljude oko sebe, trujete druge glumce – glumce koji osjećaju. Vašim otrovnim dahom od njih pravite normalne, obične glumce.
Vaše zračenje je minimalno. Riječ ,,hipnoza“ vam je nepoznata i ilegalna.
U trenucima kada vam ponestaje dara, brzo se ujedinite – postajete gomila kamenih stubova. Ti stubovi, u koje ja udaram, su neprobojne supstance. Kroz koje ne mogu da penetriram. Izgubili ste ženstvenost, muškost. Riječi teksta koje izgovarate su prazne. Pokušavate da ih kažete na svoj način, kao da su dio vašeg svijeta. Ali, to su otrovne laži, koje izlaze iz vas, to su neistinite obrade, koje pokušavaju da sakriju vaš komfor, komfornost i ravnodušnost.
Vaš tekst je isprazan. Podsjeća me na kamene pećine drevnih ljudi, koji nisu znali šta je vatra. Vi ste ljigavi. Preplašeni. Lažni. Glumite po inerciji, na silu, kao da vas neko tjera da to radite. Radite naporno, kao ljudi u kamenolomima i čekate na zvižduk koji će označiti vrijeme za ručak, ili odmor. Jeste li zaboravili da je prvi glumac na Zemlji bio Prometej, koji je izazvao bogove, ukravši im vatru. Ukrao je vatru za ljude. Izvadio je sebi oči, na njihovo mjesto stavio vatru, pa ih vratio nazad. Onda je prešao ogromnu distancu po Zemlji u tami. To je bilo dugo putovanje do Zemlje, gdje su živjeli ljudi u potpunoj tami. Onda im je Prometej darivao svjetlost, tu vatru.
Glumac je biće koje daje, rasplamsava i podržava svjetlost u ljudima. On pokreće i rasplamsava vatru u njima, dajući im nadu za život. Glumac govori ljudima kako da žive bolje.
Ja svakako dižem pobunu protiv vas. Apelujem da pomognete Prometeju. Zaboravili ste na svoj pedigre. Kada vas vidim i kada stojim u vašoj blizini, osjećam da se moja unutrašnja vatra gasi. Vi nalivate i nalivate vodu po plamenu.

Vi ne znate za osjećanja kao što je predviđenje. Kao što je osjećanje spasa. Percepcija vam je potpuno izvrnuta. Ne vidite, niti ste svjesni da se nalazite na brodu koji se ljulja, bacajući vas sa jedne na drugu stranu. Mi smo na olujnom, burnom moru. Ali, vaše ruke su trome i spore, vaše djelanje je nerazumljivo. Zaboravili ste na osjećanja onih koji otkrivaju. Vi ste kao putnici koji su putovali sa Kolumbom, premoreni od plovidbe, umorni da bi plivali. Vi želite obalu na koju ćete se nasukati i odmoriti. Ali, nema mjesta odmoru. Ovo je borba za opstanak, borba između istine i neistine. Borba života i smrti.
A ova epidemija – ova svjetlost munja, koja obasjava ovaj brod sa tamnog noćnog neba, ovo su munje poludjelog Artoa – za mene to je osvjetljenje koje otkriva vaša zbunjena lica i ravnodušne oči.

Ranjeni Van Gog, ili ogluvljeli Betoven vama ne dolaze u snove.

Ja lupam na vaša prestrašena, mirna srca. Ja vas molim, apelujem vam da razumijete. Na probama moramo raditi kao da nam je poslednji dan u životu. Moram se zatrčati, naći ubrzanje, zaletjeti se i preskočiti zid. Boriti se protiv zida. Protiv vašeg ogromnog zida. Moram, da bih vam dokazao i otkrio da se možemo odvojiti od tla, da možemo biti leteći mravi - ili ptice. Vi ste polu-božanstva, kao što to piše u drevnim knjigama. Vi niste obični radnici, nalik onima što svakodnevno i marljivo obavljaju svoje poslove u Njemačkoj banci. Vi niste kao oni, kako da vas na to podsjetim!

Vi ste odabrani i obilježeni, vi ste posebni – vi ste proroci i propovjednici. Vi ste supstanca koja se nalazi u iskrenim, divljim, otvorenim i gladnim stvorenjima. Vi volite i voljeni ste. Niste napravljeni od plastike, u vama ključa crvena krv i daje vam istinske i prave životne instinkte. Kako da vas podsjetim na to da ste vi plemeniti i velikodušni, da su vaša srca jača od svake male nepravde i ružnoće. Vi ste branioci unutarnje ljepote ljudskih bića, vi – predskazatelji.
Krijete se, očuvani ste. Vaše želje i ideali su veoma snažni. Vi ste usred borbe između dobra i zla, između čistog i prljavog. Sve zavisi o vama. O vama zavisi toliko stvari. Veoma mnogo zavisi od vas.

Direktno ste povezani sa duhovima, sa duhovima umrlih. Vaš posao je da radite sa fantomima i halucinacijama velikih ličnosti. U bliskom ste kontaktu sa sjenkama i bljeskovima autorovog mozga. Vi ste dio impulsa i nastavak Čehova, Dostojevskog, Ibzena, Šekspira. Ali, vi niste šakali, koji će jesti što god da vam drugi bace. Vi morate odbijati loše probe! Vi ne smijete jesti lešine koje se raspadaju. U vama, svake sekunde, svakog trenutka, mora postojati moralna selektivnost između dobrog i lošeg. Direktno ste vi odgovorni za sve što se danas dešava sa ljudskim bićem. Vi ste dio tog ljudskog bića. Danas, ljudsko biće može da propadne.

Čovjek propada. A mi, svi mi, ne smijemo stajati sa strane i posmatrati, pretvarajući se da se ništa ne događa. Da nas se to ne tiče. Vi niste oni koji stoje sa strane i ćaskaju o onome što vide, već proroci. Vaša igra bi trebala da bude savremena, neposredna, strastvena, intenzivna i iskrena, snažna i stroga – kao stvaran život.
Vi ste umorni. Gubite konekciju sa Vremenom. Bolesni ste.
U opasnosti ste. U opasnosti ste.

 

Ostavi komentar