Pismo nerođenim rediteljima i glumcima (2013.)

Prevod i bilješka o autoru: Damjan Pejanović
Foto: Duško Miljanić

Znam, sada – tu su dječaci i djevojčice, muškarci i žene koji će se morati upoznati, ući u veze – žene će zatrudnjeti. Vjerovatno, u nekoj od tih žena će biti i embriona budućih reditelja. Onda, one će roditi tu djecu – dječake i djevojčice. Oni će odrasti. Ovo je moje pismo upućeno njima.

Nikad ne vjeruj glumcu. Ljubav prema glumcu ubij u sebi.
Glumac će ti priznati ljubav, začaraće te, oduševiće te, šokirati i opčiniti. Njegova ljepota i dar će te lagano stezati. Gorjećeš dok od tebe ne ostane samo crna rupa. Gorjećeš, bićeš u agoniji kada se tvoje oči sretnu sa očima pravog glumca – treperićeš! Svijet oko tebe će se izokrenuti i izgubićeš balans. Oči, um, duša i dah glumca će ući u tebe. Njegova psihička i seksualna energija će od tebe napraviti prvo ljubavnika, pa roba, a onda zavisnika. U tom trenutku bićeš spreman da se odrekneš svega, da propadneš zbog njega. Sve što ti je ranije bilo važno izgubiće na značaju.
Pravi glumac će htjeti da ,,spava“ sa tobom, da dijeli noći ljubavi i mržnje sa tobom. A onda dolaze te slike kokainskog drthanja, a između vas se već uspostavila intelektualna i psihološka povezanost – svjetlost između vas. To otkriće sopstevne dislokacije će te pogoditi pravo u srce.
Glumac će da grebe, da se bori, kako bi kod tebe isprovocirao beskrajnu igru flertovanja. On želi da te raskomada na sitne djelove, da ti isisa krv i da te takvog odbaci. ,,Ovo je za tebe, uzmi“ - reći će ti - ,,sve ovo je za tebe, za mog jedinstvenog i prvog reditelja“, iako je prije tebe bio još neko. Ovo će izgovoriti zapanjeno, napunjen tvojom krvlju i spermom.
,,Tvoj sam, uzmi me. Samo za tebe. Nikad nisam volio nikoga osim tebe. Ti – ti si moj mladi Bog. Ti - moja krv. Moj dah. Moj san. Moja trudnoća. Moja sreća. Oplodi me, siluj me, ukradi me, zavaraj me i na kraju me kupi, kupi me cijelog. Odbijam sve. O, moj ludi reditelju!“ Ne vjeruj ničemu od ovoga. Sve ovo je rekao i ranije, drugima, a sad tebi. Na tebi je da odlučiš. Ovo će se neminovno desiti sa tobom, ili sa nekim drugim – bez tebe.


GLUMAC JE PROGRAMIRAN ZA IZDAJU.
Izdaće te sa ciljem da te pobijedi, da te natjera u njegovu  rupu, tako da ćeš postati njegov trofej. Agresivno i pohlepno će te uništiti, izvadiće ti utrobu, dolje u njegovoj rupi, a onda će te zaboraviti. Postaćeš dio njegove kolekcije.
Čim se zaljubiš u glumca, on se popne na tvoju spuštenu, palu glavu, pritisne tvoj vrat nadolje, na kojem bubri tvoja arterija ,,požude i strasti“, a onda...otkine ti glavu sa mnogo sažaljivosti, ili bez sažaljenja uopšte. Onda glavu baci na tanjir, dok prste čisti o zidove. Na njegovim prstima je i dalje tvoja krv, a ti si i dalje živ. On ima širok, pijan i zapanjujući osmijeh na licu, prije nego što će angažovati orgije u susjednoj sobi,  u kojima će potražiti novog autora- novu žrtvu zajedno sa svojom braćom – glumcima!
Tvoje oči, kojima još vidiš – na tvojoj odrubljenoj glavi gledaju poprijeko ka drugoj strani sobe, gdje jasno vidiš divlji ples pored vatre kroz poluotvorena vrata, u drugoj prostoriji pozorišta. U ljepoti tvoje poslednje tišine vidiš polugole glumce kako piju, plešu, divlje se smiju. Već izgledaju kao čudovišta, sa životinjskim prsima, sa vunom kao kod fauna, i kopitima divljih koza. Ovo su ,,svete životinje“ o kojima je Jean Cocteau jednom pisao. U glavi će ti odzvanjati samo jedno pitanje: kako je moguće da se ovo dogodilo? Kako sam ja mogao upasti u to? Dok razmišljaš tako i dalje vidiš glumce koji biraju tekst, novog autora, reditelja – novu žrtvu koju već sjutra žele da upoznaju.
Divljački će razbacivati papire na kojima su upisane role, raspravljajući se ko će šta igrati.
Za nove uloge se međusobno bore , istovremeno bijesno i sa suludom radošću, kao kod divljih životinja. Ovi glumci trebaju žrtve. Tokom godina njihovi mozgovi, zbog beskrajne igra i glume na sceni su toliko deformisani da više ne znaju – ko su i što su. Jesu li muško, žensko, ona ili on, djevojčica ili dječak. Oni su istovremeno oboje – Hamlet i Ofelija. Njihova psiha je dvopolna. Njihova unutrašnjost – želi sve i želi svakoga, što pokazuje da su iznutra potpuno isprazni.
Neki među njima vjeruju u Boga, ali su veliki grešnici, koji nastavljaju da glume u čistoti, ljubavi i istini. Oni su prepredenjaci. U ovim ,,svetim“ čudovištima, u njihovim najvećim skokovima, konvulzije ljubavi, oni zaista u određenim trenucima predstavljaju brilijantan odsjaj vatre, varnicu za vrijeme žrtvovanja – u tih nekoliko sekundi oni imaju magičnu moć hipnoze kojoj niko ne može odoljeti, niti jedan reditelj, niti bilo ko iz publike. A, onda, ne ostaje ti ništa nego da budeš vezan za jarbole broda, čvrstim pletom, kako je radila Odisejova družina da bi obezbijedila da posada noću ne traži izlaz skačući u uzburkani Okean. Njihovo nesvakidašnje pjevanje ,,divna srdžbo – sirene“ priziva te kao magija i ti je pratiš, za ovo sveto žrtvovanje... Glumci te prinose kao žrtvu u čast Boga pozorišta!

Stoga, budući reditelji moraju znati pravila i tajne – kako da prežive u glumačkoj džungli teatra, kako da prežive u ovoj novoj – staroj realnosti?

NE DOZVOLI IM DA FUNKCIONIŠU U GRUPAMA, RAZDVOJ IH.
Tvoja snaga, kao reditelja, dolazi do izražaja kada sa glumcima ostaneš nasamo. U suprotnom, kada su zajedno, dešava se kao u starom mitu – ti otkineš glavu odličnom glumcu, ali na njeno mjesto izraste nova, čak još ljepša od prethodne. Onda je ponovo odsječeš, pa iznikne nova. Koja te gleda, smije ti se, sve dok te ne zgrabi.
NE PADAJ NA NJIHOV ŠARM. Zapamti da je sve to samo njihova hipnoza i velika iluzija, pa opet – kao u starom mitu: moraš da držiš distancu sa njima i nikako im ne smiješ gledati u oči. Zapamti da je Perseus gledao refleksiju na svom štitu i tako je pobijedio borbu sa Meduzom. Kroz njihove oči – kroz tvoje oči. Dijabolički božanski kontakt. Ne puštaj ih u svoje srce, ako to uradiš – poginućeš.
SVE VRIJEME, KONSTANTO OBMANJUJ GLUMCA. Ali tako da on misli da si ga već zavolio, tako da zaboravi na sve. Obećaj mu sve i odmah, uradi to samo za njega, za tog unikatnog glumca. Smisli specifične akcije kojima ćeš mu pokazati da je jedino on taj kojega ti trebaš, da je jedino on poseban. Probudi i razvij patološku sebičnost kod glumca. Oni su jako pohlepni zbog osjećanja sopstvene ogromne vrijednosti i superiornosti.
Užasan poljubac glumca – dugi, sisajući poljubac na probama...nahrani ga neobičnim i napuni ga duboko, šokiraj ga, obori ga, dovodi ga u rizične situacije koje su stresne i zastrašujuće, tako da nema vremena da planira, da nema vremena za taktiku, razmišljanje i logiku. Ozrači ga istinom koju nikada ranije nije čuo – to je kao rentgen za tebe! Tada će glumac, kada bude stalno proganjan, izgubiti svoju ,,ubilačku“ snagu, jer će morati da preživljava svakog sekunda na probama situacije ekstremnog rizika. Svaki susret sa glumcem na probi mora biti takmičenje i probijanje u nepoznato. Grdi ih i razdvajaj. On (glumac) se plaši nepoznatog. On se boji da se svuče mentalno i psihološki. Sa njega moraš pokidati sve maske, hiljade štitova, dok ne dođeš do njegove esencije, do njegovog pravog JA. I onda, kada glumac postane bespomoćan, ogoljen, kada nema potrebu da igra i preplašen je kao divlja ptica koja upada u zamku – onda je počeo ,,sastanak“ sa njegovom esencijom, sa njegovim pravim JA.
MIJENJAJ GLUMCE, ZALJUBI SE U NJIH, ALI U SEBI, NEKA SU PRESTRAŠENI I U DRHTANJU PRED TOBOM, ODBACI IH PRVI. Uzbudi njihovu seksualnost i tajno sakrivenu emocionalnost, kao i senzorne impulse, polomi im srca! Neka iz njihovih arterija lije krv. Onda, kada si već bez srca i okrutan, ciničan i potpuno nemoralan u odnosu sa glumcem, onda postoji šansa za tvoj spas. UBIJAJ IH SPORO I BRZO, LOVI IH, POSTAVLJAJ IM ZAMKE, RAZAPINJI GLUMCE. Ne dopusti im da žive i dišu punim plućima, jedi glumce, isisaj sve sokove i svu snagu iz njih. Spavaj sa njima, a onda ih obavezno prevari tako da osjete Bol. Veliku Bol i mučenje za istinu, mučenje za prevereni Raj. Onda, usreći ih, ponekad ih učini tužnim, ponekad pametnim, ponekad glupim. Ne boj se da ih poniziš, pa da ih potom bodriš.
IDOLIZUJ GLUMCA. Daj im svu ljubav koju imaš, svakoga dana i noći, da bi kasnije, ona ili on – kao Ana Karenjina ili Ema Bovari, pobjegla od svog muškarca, žene i djece, napustila familiju i jurila za tobom. Glumac treba da poželi da bude tvoj sluga, tvoj pas, tvoj prosjak i prostitutka, jer je glumac to u suštini.
KORUMPIRAJ GLUMCA, NAPRAVI OD NJEGA ČUDOVIŠTE I VELEIZDAJNIKA. Prestraši ga toliko da mu ne padne na pamet da bude ovakav. Učini da ne može provesti dan bez tebe. Učini ga zavisnim i zlim. Razvij njegov intelekt kroz predavanja i tragaj za njegovim izgubljenim moralnim normama. Učini ga dobrim, jer se boji da bude loš. Postidi ga. Pronađi gdje se krije njegova Svijest, pa probudi Svijest u njemu. Glumac mora revoltirati. Uradi sve stvari koje on osjeća da bi trebao da okaje. Ubij vjeru u glumcu, a onda će prava vjera doći do njega.
Moraš biti u stanju da spavaš sa glumcem, ali istovremeno, da ne radiš to fizički. Flertuj, igraj se sa njima, dominiraj i ne boj se da daš njemu inicijativu. Pokušaj da se nikad ne oženiš glumicu/udaš se za glumca (postoji izuzetak kada je to susret jednakih).
NE DOPUSTI IM DA GOVORE MNOGO, KADA IM SE UKAŽE PRILIKA DA GOVORE, TO JE POPUT HIPNOTIČKOG PJEVANJA koje je nemoguće prekinuti. Ono te opčni, pa te ostavi usred oluje i kiše, na mjesto gdje sebi ne možeš naći zaklon.
MIJENJAJ TAKTIKU SA NJIMA, nemoj se bojati da kažeš – „Ja ne znam, ja učim od tebe, bolji si nego ja, plemenitiji si nego ja, ti i samo ti si trenutno moja prva briga. Ti si poseban, jako sam srećan sa tobom“...onda nešto izađe iz glumca, nešto što je bilo sakriveno i od njega i od tebe, glumac počinje da se širi u dužinu, da raste – a onda pitanje ne postoji: on je živ, ili je mrtav.
BUDI OPREZAN SA PRLJAVIM I PIJANIM GLUMCIMA, jer teško je doći njihove prave prirode kroz zamagljene oči, ali možeš uočiti njihovu okrutnost, kao kod Kerbera, kao kod nadzornika koncentracionih logora (koliko ovakvih glumaca radi u velikim teatrima?).
PRONAĐI SKRIVENOG LIDERA GRUPE I UNIŠTI GA, kada cijela grupa gleda moraš uništiti lidera. Stvori sopstvenog lidera – glumca budućnosti. Ponašaj se bez žaljenja, brutalno i neočekivano sa svim mediokritetnim glumcima, koji su zaslijepljeni, primitivni, uobičajni, koji su pričalice, ali isto tako se ponašaj sa njihovim predstavnicima, unikatnim glumcima, administracijom, menadžmentom, kao i sa trenerima ovih glumaca – kao u cirkusu, jer svi oni imaju jedan cilj: Cirkus mora biti pun, karte moraju biti prodate, glumci moraju skakati po areni kao životinje, dok se  na kraju ne vrate u svoje kaveze umorni, ali srećni, gdje će čekati do sledeće večeri.
Ako sretneš lijenog glumca – kako da ga prodrmaš? Šta da radiš sa glumcem koji je opšt? Šta da radiš sa ciničnim glumcem? Ovo su pitanja na koja ćes sam odlučivati o odgovoru.
Zastraši onog koji je strašljiv, uništi vulgarnog, ali pokušaj da u njih usadiš veliku ideju i daj im ozbiljne zadatke, otvori im perspektivu i uči ih da vide nevidljivo.
GLUMCI SE BOJE SMRTI I GRIJEHA, KAO NIKO DRUGI NA SVIJETU, ne čak smrti, već autopsije hiljadu malih i velikih prevara koje su već akumulirale u njihovim životima, kao i na sceni. Oni su oplođeni ovim prevarama, ogrnuti njima kao mekom odjećom, kojom možeš obrisati pet metara lokve krvi. Njihovu kožu, te krv hrane sudovi kojima teče Prevara. Njihova esencija, Esencija glumca jeste da izda, da igra lažno, vara, igra i igra ponovo...Iz ove pogubljenosti oni postaju nitkovi, ubice, varalice, smicalice.
Koliko velikih, kao i drugih reditelja je prevareno, prebijeno, maltretirano, pojebano, stradalo zaljubivši se u njih (glumce) zbog njih u istoriji svjetskog pozorišta u mnogim državama i erama.
Oni izmiču kao zmije. Glumac jeste zmija, što je jako opasno. Oni nam se svete, jer nešto što su zaželjeli na kraju nije bilo ispunjeno. Oni krive naše sudbine. Oni nas optužuju, tračare za nama, upiru prstom u nas, onda glasno slave kada dobiju titule Umjetnika. Ali, sve ima svoju cijenu i na sve ima odgovora...postoji nova generacija mladih, iskrenih i buntovnih reditelja koja tek dolazi, zbog koje moramo uništiti i kazniti današnju tradiciju i pripremiti teren za nove generacije.
Svako od nas to mora uraditi individualno, ja to radim takođe: moramo uništiti ove prevarante-glumce, ove robove-glumce. I zato moramo podmetnuti ovaj ogromni požar, zapaliti pozorišne kuće, kako bi buduće generacije vidjele sjaj, refleksiju ovog požara.

P.S. Pitanja za mene od mene
Voliš li glumce?
-Volim i mrzim.

Poznaješ li prirodu glumca?
-Ne i da.

Jesi li želio da budeš glumac?
-Ne.

Kada glumac izdaje?
-Svaki u različito vrijeme.

Koliko često?
-Uvijek.

Da li postoje izuzeci?
-Da. Izuzeci su 3 na 97.

Da li se bojiš da će se glumci jednom dići protiv tebe?
-Već su dugo vodili bunt.

Postoji li rešenje?
-Da.

Koje je?
- Ne znam.

Kojeg glumca vidiš kao idealnog?
- Teško pitanje, ne mogu naći riječi...

To može biti - Dijete, Anđeo, Isus, ne Juda, srce Anđela, čistota djeteta, marljivost, iskrenost, borilac za istinu, saosjećajan, hrabar, inteligentan, otvoren, religiozan, moralan, intelektualan, onaj koji ne izdaje, onaj koji ne ubija, ko voli planetu Zemlju i materinstvo, ko duboko voli svoje roditelje, ko je harizmatičan, ko ima empatiju i saosjećajnost, šaman, revolucionar, nježan, jak, onaj koji štiti prava na ljudsku slobodu, onaj koji voli životinje i biljke, onaj koji brani siromašne i beskućne, veliki radnik, lojalan, onaj koji zna i osjeća – šta je ljubav,onaj što je spreman da se žrtvuje,  onaj koji propovijeda, koji će uvijek doći da spasi nekoga, onaj koji sija, onaj koji je smiješan, tužan, srećan, mudar, iznenađen, iracionalan, prelijep, onaj koji nema niti vrelu niti hladnu krv, čiji je um otvoren za sve nove stvari, hipnotičan, dubok, čist, onaj koji ima savjest, ko je divalj, ko pjeva, ko je tih, glumac koji noću ima snove, onaj koji nije robot, koji nije ciničan i prazan iznutra, onaj koji nije prevarant – glumac na kojeg se možeš osloniti.

Neki od glumaca koji su saglasni sa ovim tekstom imaju priliku da razmisle i pobjegnu od ovog robovsko- gladijatorskog (ranije, glumce su koristili kao takve). Danas, samo je promijenjena scena Koloseuma sa nekom scenom današnjih teatara. Takođe, publika danas plaća više da ode u pozorište, kako bi doživjela ugođaj i akutna osjećanja. Tada su dolazili da gledaju krvave borbe gladijatora, a danas dolaze da vide nas koji smo i srećni i prokleti i koji ćemo izumrijeti u borbi za opstanak.
U ovakvom začaranom krugu desi se da se rode i eksplodiraju i drugačiji glumci. Glumci koji su buntovnici, glumci koji već nemaju šta da izgube. Jedan od njih može biti Spartakus. Glumac-Spartakus je nova vrsta glumca iz budućnosti. On je Glumac-Propovjedač, Glumac-Autor. Od ovakvog glumca će se roditi Reditelj-Reformer, Reditelj-Buntovnik, Reditelj-Posmatrač-iz-daljine. On će biti rođen od ovakvih glumaca kao larva, iz koje će nastati leptir. Ali prvo mora živjeti u cocoon-u.
Bilo ko ko je odrastao i prošao kroz horor egzistencije ovakvih glumaca će razumjeti o čemu govorim.
Stari glumci su teški, a novi glumci koji tek dolaze u pozorište – kako ih je najbolje obmanuti, zadržati, kako od njih napraviti iste takve glumce. Ali oni već znaju odgovor na to, njihova koža i krv zna šta znači vratiti se u barake i kaveze za životinje. Za njih je glavno pitanje: pobuna, život ili smrt? Sloboda ili zaborav? Istina ili seppuku? Harakiri – postaje istina. To je idealan put... Ustaj, ustaj, stvarajmo korijenje, živimo punim srcem, diši, organizujujte revolte u svojim pozorištima. Crpite sopstvenu kontaminiranu krv i rodićete bolju Sudbinu.
I dalje, čim sam upotrijebio ovako užasnu metaforu spašavanja u pozorištu, podsjetio sam samog sebe na jednu priču. Ovako:
Postoje ogromni teatarski kompleksi, teatarske fabrike, koje štancaju planske teatarske produkcije, u kojima žive i rade glumci, tehničari, administracija i producenti. Isto tako postoje institucije i akademije gdje isti ti predaju i uče buduće glumce, kao i druge pozorišne radnike – ali doći će dan...u mojim mislima, kada će sva pozorišta i akademije biti zatvorena. Tada će početi njihove opsade. To je moja teorija Kolere. Ovo nam je potrebno, da bi se pojavio veliki Iskreni umjetnik. Pozorišta su za ovakve umjetnike sada većinom zatvorena...
U ovakvim velikim pozorištima-grobnicama možete vidjeti glumce-pacove, ali jednom će mladi daroviti glumci (Iskreni glumci) doći u te teatre: ovi mladi glumci, sa vatrom u očima, doći će naučeni da traže istinu i da se bore za pravdu. Pacovi-rezidenti iz ovakvih teatara će ih pozvati da se  pridruže njihovom lažljivom pozorištu, gdje se širi trulež i smrad, sa lažnim riječima i nepisanim pravilom ,,budi jedan od nas, bićeš kao mi“. I onda će ih inficirati.
Njihovi ujedi - njihovo tegobno disanje postaće dio buntovne mladosti novih glumaca – usijanih glava. Njihova krv je inficirana, srca takođe, a glumci-pacovi čekaju sa strane na trenutak kada će mladi postati mutanti – koji će takođe zavidno i sa prezirom posmatrati nove, mlade glumce, buduće generacije koje će doći u pozorište poslije njih.

Iako su obmana i licemjerje glavni faktori u međusobnom odnosu glumaca u pozorištu, a ti to dobro znaš – ipak ne vjeruj ni mladim ,,neiskvarenim“ glumcima. Ne vjeruj tim  osmijesima ,,braće po lancima“. Oni su nalik slabićima, koji ne mogu da izdrže ni trenutak u prisustvu žene, a da ih stres ne proždere. Njih ne možeš dodirnuti, ne možeš ih oploditi. Oni nemaju splovila. Njihovi penisi su otkinuti i bačeni u septičke jame. Oni su djelo penektomije.
Sledeći put, kada se budu pojavili mladi glumci sa snažnom erotskom, emocionalnom i intelektualnom potencijom – slabići, kojima su splovima uklonjena, će ih uništiti. Ovi kastrati sanjaju o tome da ih unište, kao što je i njih neko uništio. Ovo je prost mehanizam. Mehanizam koji postoji još od vremena Euripida, a traje i posle Šekspira. Ovo je mehanizam koji je i danas prisutan u pozorištima.
Zbog toga mislim da su pozorišta trenutno pod opsadom. Prometej, Spartakus i novi ,,mladi i netaknuti“ glumci su ih porazili. Njihova Troja je pod opsadom. Ostalo im je jako malo zaliha hrane, vode i municije – vrijeme radi protiv njih, a pozorište im je zatvoreno. Onda maštam, kako bih u takva pozorišta najrađe podmetnuo Nacističke slatkiše – otrov odozgo preliven čokoladom. To bi bio moj poklon gladnim pacovima-glumcima, koji jako čeznu za slavom i poklonima. Glumci-pacovi bi pojurili na ove slatkiše, proždirali bi dok ne bi otrovani poumirali. Neki od njih umire brzo, a neki biraju sporu – smrt u konvulziji, kako bi se što duže opraštali sa prošlošću. Najpametniji među njima, a to su svakako glavni glumci, kao i oni iz administracije, menadžmenta, su sakriveni u jazbinama, iskopanim duboko ispod zemlje. Te jazbine su za njih godinama, pa i vjekovima kopali drugi glumci-pacovi. Oni su zakopani svuda (ispod i okolo pozorišta). Oni međusobno komuniciraju tajnim, mračnim podzemnim kanalima. Oni su ukorijenjeni u te bunkere. Kako ih namamiti da izađu? Kako ih izvući iz njihovih rupa? Gdje li su sakrili svog kralja, svoju kraljicu, jaja? Gdje li im je žaoka?
Maštam kako (ja ih se ne bojim, jer ovo nije tekst za njih!) u njihove rupetine i bunkere Spartakus pušta otrov – gas, pravi gasnu komoru od njihovih podzemnih koridora. Onda – tišina. Uništeni su. Sledeće što se dešava je dolazak spasilačkih timova, koji će povaditi njihove smrdljive ansamble iz pozorišta, zatim očistiti zidove, scenu, sjedišta. Sva mjesta koja su prožima njihova sjenka i smrad.
Sve će biti očišćeno i deaktivirano, kao što se i radi kada se čisti nakon radioaktivnih supstanci.
Pozorišta i akademije će biti zatvorene – zapečaćene.
Trebaće da prođe vremena da bi se ponovo nastanile.
Kada se ponovo otvore vrata, ko će kroz njih ući? Koje misli i ideje će ući kroz ta vrata? Ko će biti ti novi ljudi, novi glumci i reditelji? Šta ih čeka? – Ovo su pitanja za tebe i na njih sam moraš naći odgovor. Ali, ovaj ogromni ožiljak, ova katastrofa u pozorištu će biti zapamćena za sva vremena. Ostaće žar i plamen, od ovog velikog požara - velikog terora u umjetnosti...

U pozorištu će se raditi novi tekstovi, tražiće se forma i adekvatni umjetnički jezik – koji će u tom vremenu biti prikladan.

 

Ostavi komentar