Komentari na nacrt "Programa razvoja kulture 2016-2020."

PROCES IZRADE DOKUMENTA: NETRANSPARENTNOST I NEPARCIPATIVNOST

Smatramo da je proces izrade dokumenta bio nedopustivo netransparentan, jer do faze poziva za elektronsko dostavljanje komentara o završenom Nacrtu nije bilo nikakvih informacija u medijima i na internetskoj stranici Ministarstva o procesu izrade strategije i mogućnosti uključivanja kulturnih aktera u taj proces. Štaviše, ni autori dokumenta nisu navedeni - u njemu ne postoji ime rukovodioca tima, a takođe ni imena članova tima ili radne grupe koji su dokument sastavili, što ga, kao bilo koji anonimni tekst, čini nekredibilnim i nevalidnim, jer bi strateške dokumente trebalo da sačinjavaju afirmisani stručnjaci sa relevantnim iskustvom u oblasti strateškog planiranja. Takođe, i Zakon o kulturi Crne Gore predviđa da je Ministarstvo kulture dužno da u izradu Nacionalnog programa razvoja kulture uključi predstavnike naučnih i stručnih institucija, strukovnih udruženja, sindikata i drugih subjekata iz oblasti kulture.[1] Tumačiti ovu odredbu kao mogućnost komentarisanja završenog dokumenta, umjesto kao obavezu formiranja radne grupe za izradu dokumenta, te potrebu održavanja niza različitih formi obimnih i detaljnih savjetovanja uživo, sasvim je proizvoljno. Navođenje imena lica koja su autori dokumenta, kao i lica sa kojima su provedena savjetovanja i diskusije, nužno je da bi uslov transparentnosti bio zadovoljen barem na minimalnom nivou.

Podsjetimo, temelji izrade strateških dokumenata su, odnosno trebalo bi da budu javnost, transparentnost, dijalog i komunikacija, uz znanje, kreativnost i kompetencije. Kulturna politika, prema relevantnim naučnim izvorima, predstavlja praktičnu javnu politiku u oblasti kulture, koja se služi primjenom određenih instrumenata, tj. sredstava, koji stoje na raspolagnju vlastima ili ovlaštenim tijelima da kreiraju i vode praktičnu politiku. A strateško planiranje je jedan od osnovnih instrumenata kulturne politike, jer se pomoću njega upravlja kulturnim razvojem.[2] Prilikom izrade plana razvoja kulture, kao što je slučaj sa drugim sličnim dokumentima, osnovno je da to bude učesnički proces u kome će svoj doprinos dati predstavnici svih relevantnih zainteresovanih aktera jedne zajednice. Upravo parcipativnost omogućava održivost promjena po pitanjima kulturnog razvoja, i predstavlja standard za ovakve procese.[3] Izostanak temeljnog i istinskog dijaloga između zakonodavca i zainteresovane kulturne i šire javnosti pri donošenju strateških dokumenta, naposlijetku, u suprotnosti je sa svim demokratskim praksama i evropskim vrijednostima koje Ministarstvo kulture baštini.

Sačinjavanju Nacrta dokumenta i pozivu na elektronsko dostavljanje komentara, kako je već rečeno, nisu prethodile javne rasprave, okrugli stolovi, fokus grupe, intervjui, radionice, upitnici i slično. Njihovo organizovanje, a zatim i navođenje podataka o broju i vrsti održanih diskusija u samom dokumentu obavezno je pri izradi svake strategije, jer se kroz njih utvrđuje relevantnost podataka i zaključaka, a takođe i relevantnost uzoraka.

METODOLOGIJA IZRADE DOKUMENTA: NAUČNA NEUTEMELJENOST

Strateški plan po pravilu sadrži idejni koncept kulturne politike (viziju, svrhu, ciljeve, prioritete i strategije kulturne politike), kao i plan potrebnih aktivnosti i finansijskih sredstava za njegovo ostvarenje. Osnova svakog strateškog plana je analiza situacije, koja treba da ukaže na snage i slabosti kulturnog sistema, kao i mogućnosti i rizike koji dolaze iz njegovog okruženja. U slučaju da se ona u strateškom procesu izostavi, onda je plan rezultat pretpostavki, a ne činjeničnog stanja.[4] Za izradu strateških planova u oblasti kulture postoji određena opšteprihvaćena metodologija, koja nije vidljiva u ponuđenom Nacrtu. Ta metodologija se zasniva na primjeni naučnog metoda funkcionalne strateške analize (FSA) kao polazne osnove za definisanje strateškog plana. Njom se analiziraju unutrašnji faktori kulturnih sistema, kao što su porodice kulturnog sistema i njegovi akteri, resursi kojima određeni kulturni sistem raspolaže, te instrumenti koje donosioci odluka koriste u vođenju kulturne politike na određenoj teritoriji, i u određenim oblastima kulturne politike. Pored analize osnovnih oblasti kulturne politike, poseban akcenat je potrebno staviti i na analizu međuresornih oblasti. Tek po završenoj strateškoj analizi, a na osnovu ocjene zatečenog stanja, može se pristupiti kreiranju plana razvoja definisanjem vizije, misije, strateških ciljeva i prioriteta, kao i mjera i aktivnosti koje je potrebno preduzeti za njihovo ostvarenje. S obzirom na to da strateška analiza predstavlja bazu planiranja, nužno je da plan proističe iz nje i da joj je kompaktibilan.

Dok je analiza u prethodnom „Nacionalnom programu razvoja kulture 2011-2015.“ bila mahom opisna, neprecizna i neutemeljena u istraživanjima o konzumentima kulture, kulturnim potrebama i praksama[5], u predloženom nacrtu „Programa razvoja kulture 2016-2020.“ bilo kakva analiza u potpunosti izostaje. Naime, u uvodu dokumenta taksativno, bez navođenja indikatora, proizvoljno su pobrojana unapređenja proizašla primjenom Programa razvoja kulture do 2015. godine. Samim tim, spisak mjera ponuđen u Nacrtu nema nikakve veze sa prethodnim analizama, jer umjesto da se temeljno analizira situacija i odgovorno mapiraju problemi, u tobožnjim analizama se samo navode „uspjesi“, ali bez ikakve specifikacije o kakvim se to uspjesima radi. Na primjer, navodi se:

  • „Sprovedene su institucionalne reforme reorganizacijom državnih ustanova kulture i formiranjem novih institucija u oblasti kulturne baštine.“[6];
  • „Uspostavljen je model strateškog i projektnog planiranja u kulturi, donošenjem razvojnih strategija, evaluacijom i analizom stanja u pojedinim oblastima kulture, realizacijom popisa nematerijalne kulturne baštine i sprovođenjem integralnog upravljanja kulturnom baštinom.[7]“ ;
  • „Intenzivirana je međunarodna saradnja i u kontinuitetu obezbjeđivana prezentacija crnogorske kulture na referentnim inostranim manifestacijama.“[8], itd.

Pitanja koja proizilaze iz ovih iskaza su: koje su institucije reorganizovane i kako, koje su nove osnovane?; koje su razvojne strategije donesene, u kojim oblastima kulture, gdje se vrši upravljanje kulturnom baštinom i gdje se sve te strategije i analize mogu naći?; na kojim manifestacijama, sa kojom učestalošću, sa kakvim rezultatima?, i sl.

Dakle, u uvodnom dijelu predložene strategije u potpunosti izostaje neophodna realna i precizna procjena ostvarenosti prethodnog programa, a tamo gdje se proizvoljno pominju ostvareni rezultati predviđeni prethodnim programom ostaje se na potpuno načelnom nivou, bez ikakvih specifikacija i indikatora. Štaviše, za tvrdnje iznesene u tom dijelu dokumenta nema nikakvog pokrića, jer detaljnije analize pomenutih oblasti pokazuju demagoško, neutemeljeno korištenje termina i zataškavanje pravog stanja stvari u pomenutoj „analizi“. S obzirom da bi se gotovo svaka tvrdnja iz ovog dijela dokumenta mogla osporiti, navešćemo samo nekoliko primjera.

Recimo, za konstataciju da su reorganizovane državne institucije kulture i da su u njima zaživjeli „novi modeli upravljanja i rukovođenja“ u praksi nema baš nikakvog pokrića, jer je odnos javnog novca koji se u državnim institucijama kulture troši na tzv. „hladni pogon“ i za programe i dalje vrlo nepovoljan, u odnosu otprilike 80 naprema 20; direktori institucija se i dalje politički kadroviraju, odnosno imenuju bez sprovođenja javnog konkursa; a o strateškom planiranju, projektnom funkcionisanju i sl. evropskim dobrim praksama u crnogorskim institucijama kulture može se govoriti isključivo uz nerazumijevanje ili negiranje značenja tih termina. Na sličan način potpuno su neutemeljene i konstatacije o uvođenju modela strateškog i projektnog planiranja u kulturi, te evaluacija i analize stanja u pojedinim oblastima kulture - naime, dok se sporadično sačinjavaju prilično aljkave i neprecizne kvantitativne evaluacije, kvalitativnih (umjetničkih, sadržajnih), a kamoli evaluacija učinka, uticaja, procesa itd. izvjesno nema. Zatim, u tzv. analizi pominje se uvođenje dodjele statusa „samostalni umjetnik“, ali precizne kriterijume na osnovu kojih se ovaj status dodjeljuje, kao ni rokove za konkurisanje za ovaj status i sl., nigdje nije moguće pronaći. Proizvoljne su i tvrdnje o „pomacima na polju učešća mladih u kulturnom životu Crne Gore“, a posebno je neumjesno ironična opaska o obrazovanju Nacionalnog savjeta za kulturu, koji je Vlada imenovala za praćenje stanja u pojedinim oblastima i djelatnostima kulture, te predlaganje mjera za unapređivanje njenog razvoja.[9] Naime, prethodni Savjet, kojem je istekao četvorogodišnji mandat (što je činjenica koja se u „analizi“ takođe ne pominje), u toku tog mandata nije javnost upoznao sa bilo kakvom analizom, izvještajem, strategijom, reagovanjem, ili bilo kakvim drugim produktom svoga postojanja i djelovanja.  Takođe, u uvodnim „analizama“ nalazi se opaska o tome da Ministarstvo zbog novog Zakona o nevladinim organizacijama ne može više da obezbjeđuje finansijsku podršku za rad i djelovanje strukovnih udruženja. Smatramo da se ovakvom konstatacijom, bez volje za pronalaženje načina da se nepovoljno stanje promijeni, samo daje podrška centralizovanom, netransparentnom i nedijalogičnom načinu upravljanja kulturnim razvojem u Crnoj Gori. Takođe, Zakon o kulturi propisuje da upravo reprezentativna strukovna udruženja Ministarstvu kulture daju predloge o „bližim kriterijumima u pogledu javno objavljenog stvaralaštva i odgovarajuće stručne spreme“[10] za samostalne umjetnike i stručnjake u kulturi, a u praksi strukovna udruženja, zbog izostanka podrške Ministarstva - ne funkcionišu. Samo ovaj primjer reperezentativan je za stanje haosa i proizvoljnost koji vladaju u crnogorskom kulturnom sistemu, i koje pomenuta „analiza“ koja se svodi na neutemeljene samopohvale opravdava i učvršćuje.

Analiza takođe ne prethodi niti jednom od segmenata opštih i posebnih ciljeva, a kako nema analize problema, prijetnji, snaga i šansi za svaku pomenutu oblast (SWOT, TOWS i PEST analiza), ne vidi se ni odakle proističu predložene mjere. One zato ne izgledaju kao odgovor na uočene probleme, prijetnje ili šanse, nego nešto što je nekome (ne zna se kome i ne zna se zašto) palo na pamet. Tom utisku doprinosi i šablonsko ponavljanje i upotreba velikog broja opštih mjesta i nejasno formulisanih rečenica u tekstu. Iako se u uvodu Nacrta pominju „reforme“, evidentno je da je isti u cjelosti usmjeren ka održavanju veoma nezadovoljavajućeg postojećeg stanja, jer da bi se problemi mogli uspješno rješavati, njihovo postojanje je prvo potrebno konstatovati, na šta Ministarstvo kulture očigledno nije spremno.

Dokument ne sadrži ni spisak korištene literature i izvora, kao ni popis zakonskih i podzakonskih akata i drugih dokumenata na koje se oslanja. Takav spisak relevantne literature, koja uključuje stožerne knjige iz oblasti strateškog planiranja, strateška dokumenta moraju sadržavati da bi bila relevantna.

MJERE FORMULISANE U DOKUMENTU: „ŠVEDSKI STO“

Osim što u procesu izrade dokumenta od početka nije postojala transparentna i relevantna diskusija sa kulturnim akterima, i nisu napravljene metodološki zadovoljavajuće analize, razvojni scenariji i odgovarajuće strategije, izostaje i precizno definisanje ključnih elemenata svakog strateškog plana - vizije, misije, strategije i ciljeva. U dokumentu su zacrtane jako opšte i preširoke, gotovo apstraktne smjernice, koje se među teoretičarima kulturnih politika kolokvijalno zovu „švedski sto“. Radi se o najširem mogućem spisku želja po načelu „od svega po malo i za svakoga po nešto“, što u praksi uglavnom znači „ni za koga ništa ni dovoljno ni bitno“. Ovakav način planiranja upravo je školski primjer greške u postupku planiranja i nerazumijevanja ciljeva strateškog planiranja. Protivno tome, jasno postavljena i definisana strategija podrazumijeva čvrste prioritete, selekciju, transparentan izbor i jasne odluke.

U ponuđenom Nacrtu, formulisane mjere su veoma uopštene, nedovoljno jasno postavljene u prostorno-vremenskom okviru i neprecizne, i ne predstavljaju dobru osnovu za izradu godišnjih akcionih planova, te kao takve liče na nerealnu listu „dobrih želja“. Nasuprot tome, za formulisanje mjera trebalo bi koristiti metodologiju definisanja specifičnih ciljeva prilikom pisanja projekata - tzv. SMART ciljeva (jasni, mjerljivi, dostižni, realni, precizni, u jasnom vremenskom okviru). Jedino takav pristup dao bi jasnu sliku Nacionalnog programa i poslužio kao dobra osnova za izradu budućeg Akcionog plana.

Dokument je izrađen kao skup različitih priloga bez jasne strukture, uz mnogo prepisivanja dijelova programa razvoja kulture iz proteklog petogodišnjeg perioda, bez navođenja izvora (što je indikativno u smislu da se situacija od tada nije bitnije promijenila). Iz uvida u Nacrt nije jasno na koji način je određeno šta su opšti, a šta posebni ciljevi, kakvi su ciljevi koji ne spadaju ni pod posebne ni opšte, i kom se smislu „opšti“ i „posebni“ ispred određivanja ciljeva uopšte koriste, s obzirom da je u sadržaju dokumenta malo riječ o ciljevima, a malo o oblastima kulture. Dalje, nejasno je kako se u istoj ravni mogu naći npr. tako važna oblast kao što je kultura za djecu i mlade, odnosno međuresorno povezivanje kulture i obrazovanja, i specifični projekti „atelje“ i „rezidencijalni“ boravak, koji mogu predstavljati samo aktivnosti za postizanje određenih opštijih ciljeva, kao što su intenziviranje međunarodne saradnje, promocija crnogorske kulture i sl. Izuzetno bitan dio o interresornoj saradnji napisan je, u skladu sa ostatkom dokumenta, vrlo površno i haotično, dok neophodan dio o intersektorskoj saradnji (modelima saradnje između javnog, privatnog i civilnog sektora) izostaje iz dokumenta, iako se neki elementi koji bi pripadali u ovaj dio (npr. javno-privatna partnerstva; dok javno-civilna kreatori dokumenta ne prepoznaju) iznebuha pojavljuju u nekim drugim dijelovima Nacrta.

Osim što je prepun opštih mjesta i nejasnih formulacija, u dokumentu su prisutni i iskazi koje je nemoguće imenovati drugačije nego neukostima, npr: „Kreativne industrije su aktivnosti iz domena (...) kreativnosti (...)“[11]; „Iako ekonomija i kultura teže zajedničkom cilju, osvajanju što većeg broja potrošača,...“[12], i sl.

IDEOLOŠKA OBOJENOST DOKUMENTA

Iskazi i formulacije kao što su:

„Kultura ima neprikosnovenu ulogu u procesu izgradnje identitetske svijesti i jačanja osjećaja pripadnosti državi, posebno u multikulturalnoj zajednici, kakva je Crna Gora.“[13]

„Zaštitom i očuvanjem kulturnog nasljeđa i razvojem savremenog kulturno-umjetničkog stvaralaštva u brojnim oblastima, afirmiše se crnogorsko multikulturno biće u službi daljeg razvoja svijesti o pripadnosti temeljnim crnogorskim vrijednostima.“[14]

„Takvim kulturnim konceptom, uspostavlja se nastavak doprinosa razvoju naše duhovnosti i jačanju slobodarske misli, dajući ukupnoj osobenosti države Crne Gore neophodni smisao i trajno značenje.“[15]

"Obezbjeđivanje kontinuiranog prisustva učenika, ali i nastavnog kadra na najznačajnijim kulturnim programima i manifestacijama kojima se promovišu i afirmišu tolerancija i dijalog, poštovanje prava, ali i obaveza svakog ponaosob i svih zajedno da čuvamo tekovine zajedničke domovine"[16]

“Unaprijediti vannastavne aktivnosti u školama, kroz tematske cjeline, posvećene svim oblastima kulture i umjetnosti, kojima bi se učenici motivisali na kreativan doprinos jačanju identitetske svijesti (…)”[17]

i sl. fraze upućuju na to da Ministarstvo kulture smatra da može da procijenjuje, prvo, šta to jeste, a šta nije crnogorski identitet, a onda šta su to umjetnička djela koja taj proizvoljno određeni identitet „afirmišu“. Smatramo da takav stav neizbježno vodi u jednoumlje i cenzuru, te da crnogorski identitet na raznolike, jednako vrijedne  načine odražava sva umjetnost koja nastaje u Crnoj Gori. Drugim riječima, Ministarstvo kulture može od kulturnih institucija i drugih subjekata koje finansira da zahtijeva određeni broj programa, njihovu učestalost, programe za različite grupe (npr. za djecu i mlade i sl.), prilagođavanje programa osobama sa invaliditetom, i sl., ali nedopustivo je da se upliće u programiranje zahtijevajući „afirmisanje“ ili „negiranje“ bilo čega. Smatramo da iznad navedeni iskazi i zahtjevi za „afirmisanjem“ u stvari vode u, za umjetnost pogubni, politički i estetski autizam bez kritičnosti i ironijskog odmaka prema aktuelnim i prošlim istorijsko-političkim praksama. Podsjetimo, kulturna politka uopšte i u pojedinim oblastima kulture čini formu, u kojoj se sadržaji moraju oblikovati u slobodnim procesima, koji ne mogu i ne smiju biti politički normirani; ali mogu i moraju biti omogućeni i produkciono osigurani jasno postavljenim pravilima proizvodnje i konzumiranja kulturnih vrijednosti.

Bombastična retorika naročito nije na mjestu kada se govori o mjerama posvećenim povećanju kulturne participacije djece i mladih. Ukoliko je pak Ministarstvo željelo da se osvrne na neupitnu činjenicu da kulture iščezavaju ako se ne prenose na buduće generacije, zbog čega je važno da se u obrazovni sistem uključi prenos kulturnih i estetskih vrijednosti i identiteta, onda je potrebno to pažljivije i smislenije formulisati.

MONITORING I EVALUACIJA: IZOSTANAK INDIKATORA

Nacrt ne predviđa predviđa relevantan sistem evaluacije, bez kojeg se ne mogu utvrditi njegovi dosezi, niti detektovati postignuti rezultati. Nije predviđena ni unutrašnja ni spoljašnja evaluacija, ni kvalitativna ni kvantitativna, ni učinka ni uticaja, ni vertikalna ni horizontalna, ni ekspertna... Ne navodi se niti jedan indikator na osnovu koga bi se mogla mjeriti uspješnost ponuđenog Programa razvoja kulture. U oblasti monitoringa obično se prate četiri domena: monitoring rezultata, monitoring procesa, monitoring konteksta i monitoring uticaja. Prilikom evaluacije, vrši se ocjena relavantnosti određenih programa i projekata, njihove efikasnosti, efektivnosti, održivosti i uticaja. Niti jedna od ovih aktivnosti ne može biti sprovedena ukoliko nedostaju indikatori, odnosno ono što se mjeri. U stručnom pogledu ovo predstavlja kardinalan propust koji se mora korigovati, jer bez jasno postavljenog sistema evaluacije niti jedan strateški dokument nema nikakve vrijednosti.

POJEDINE OBLASTI

S obzirom na sve prethodno navedeno, analiza posebnih oblasti datih u dokumentu je u ovoj fazi suvišna, jer dokument u cjelosti počiva na lošim osnovama i kao takav je apsolutno neprihvatljiv kao strateški plan razvoja kulture Crne Gore do 2020. godine.

Ipak, nephodno je skrenuti pažnju na teme koje bi trebalo mnogo opsežnije i ozbiljnije tretirati (neke od njih su u Nacrtu ovlaš dotaknute, a neke su sasvim izostavljene) i postaviti kao prioritete u Nacionalnom programu, koji je neophodno od početka nanovo sačiniti:

1. Povećanje transparentnosti i decentralizacija 

Crnogorskom kulturnom sistemu potrebne su ozbiljne, temeljne  transformacije, koje bi se prije svega odnosile na uspostavljanje sistema evaluacija na svim nivoima, jasne kriterijume, transparentne, razuđene procedure koje podrazumijevaju više nivoa odlučivanja, te posvemašnju javnu dostupnost podataka i osjetljivost donosilaca odluka za ono što misle struka i građani. Dakle, osnovni problem leži u izostanku razuđenih profesionalnih procedura i kriterijuma pri donošenju odluka, zbog čega se one donose više-manje proizvoljno, što neprestano generiše haos. Da bi se ovo nepovoljno stanje promijenilo, neophodno je sprovesti zakonodavne i regulatorne reforme koje bi bile usmjerene ka uspostavljanju sveopšteg principa demokratičnosti i transparentnosti u oblasti kulture. Ovo se između ostalog odnosi na inoviranje Konkursa za sufinansiranje projekata i programa od značaja za ostvarivanje javnog interesa u oblasti kulturno-umjetničkog stvaralaštva; i uvođenje obaveznog javnog konkursa za izbor direktora javnih kulturnih institucija.

1.1. Konkurs za sufinansiranje projekata i programa od značaja za ostvarivanje javnog interesa u oblasti kulturno-umjetničkog stvaralaštva

Potrebno je transformisati i inovirati godišnji konkurs za sufinansiranje programa iz oblasti kulturno-umjetničkog stvaralaštva. Baš zato što smo mala zemlja u kojoj nas guši prislina intimnost u pozorišnom i kulturnom sistemu i nedostatak profesionalizma, način na koji Ministarstvo kulture raspodjeljuje skromna programska sredstva za kulturu trebao bi biti najbolji, najtransparentniji i najobrazloženiji - a sadašnji je upravo suprotno od toga. Naime, kao i kod finansiranja kulturnih institucija, gdje javni sektor ima apsolutni primat i zagarantovana finansijska sredstva, bez obzira na kvalitet programa i učinke, i konkurs za sufinansiranje prati uvriježeni klijentelizam - određeni subjekti godinama dobivaju slične iznose.

Prvo, nužno je usložniti i inovirati konkursne oblasti tako da prate savremene kulturne trendove. Zatim, neophodno je definisati jasne i precizne kriterijume za vrednovanje projekata koji će omogućiti odlučivanje na osnovu kvaliteta i značaja projekata i ukloniti ili bar smanjiti mogućnost proizvoljnog, odnosno lično-interesnog favorizovanja. Osim opštih konkursnih kriterijuma, koji su uopšteni, neprecizni, podložni proizvoljnom tumačenju, potrebno je precizirati specifične kriterijume za svaku od oblasti i inovirati ih svake godine u skladu sa evaluacijama i željenom pravcu razvoja pojedinih kulturno-umjetničkih područja. Dalje, nužno je uvesti striktnu kontrolu realizacije dodijeljenih sredstava i sankcionisanje nenamjenskog trošenja istih.

Neophodno je uvođenje transparentnosti u rad konkursnih komisija. Treba napomenuti i da odgovor Ministarstva na predloge dvije poslanice za izmjenu Zakona o kulturi[18], gdje je naveden isti problem, nedostatak transparentnosti: „S obzirom na to da se članom 74 stav 3 Zakona propisuje da je rad komisije javan, a da se u praksi ta javnost ostvaruje na konferencijama za medije i objavljivanjem odluka na web stranici ministarstva i u štampanim medijima, što su usvojeni modeli komunikacije sa javnošću, cijenimo da je javnost rada zasupljena na odgovarajući način tokom prethodne desetogodišnje prakse.“[19] predstavlja uvredljivu demagogiju koja podcjenjuje inteligenciju aktera kulture u Crnoj Gori. Jer, javnost rada komisija nipošto nije zagarantovana javnom objavom rezultata konkursa. Ovo obrazloženje govori samo o usvojenim bahatim i jednosmjernim modelima komunikacije sa javnošću koje Ministarstvo perferira, odnosno potvrđuje nedostatak volje za dvosmjernom komunikacijom i dijalogom.

U potrazi za pozitivnim primjerima i idejama, Ministarstvo može pogledati kako je ova oblast uređena u Hrvatskoj: pri Ministarstvu kuture za pojedina se područja umjetničkog i kulturnog stvaralaštva osnivaju Kulturna vijeća, za čije članove ministar kulture imenuje kulturne djelatnike i umjetnike koji svojim iskustvom, savjetima i prijedlozima pridonose realizaciji ciljeva kulturne politike te predlažu mjere za njezino provođenje. Ministar kulture pokreće postupak izbora članova Vijeća pozivom institucijama i udrugama iz područja umjetnosti i kulture da podnesu pisane i obrazložene prijedloge osoba za izbor članova Vijeća s područja kulture i umjetnosti kojima se bave.[20] Zakonom o kulturnim vijećima osnovani su: Kulturno vijeće za glazbu i glazbeno-scenske umjetnosti, kulturno-umjetnički amaterizam, dramsku i plesnu umjetnost te izvedbene umjetnosti, knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost, vizualne umjetnosti, inovativne umjetničke i kulturne prakse i međunarodnu kulturnu suradnju. Uz navedena Vijeća, posebnim se zakonima osnovani su i: Hrvatsko vijeće za kulturna dobra, Hrvatsko muzejsko vijeće, Hrvatsko knjižnično vijeće i Hrvatsko arhivsko vijeće.[21]

Vijeća imaju mandat i Pravilnik o radu, i rad im je javan u pravom značenju riječi - npr. objavljuju se zapisi sa sjednica, godišnji izvještaju, reagovanja... Što se konkursa tiče, javno se objavljuje za svako konkursno područje detaljno mišljenje Vijeća o svim programima pristignu na Poziv za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske. Na konkursu ravnopravno učestvuju najstarije, nacionalne institucije i novoosnovane, nezavisne, privatne... Teži se podsticanju što veće raznolikosti kulturno-umjetničkog stvaralaštva, pa tako npr. samo Vijeće za dramsku, plasnu i izvedbene umjetnosti razmatra finansiranje progama koji su vezan za javna pozorišta, festivale, savremeni ples i pokret, nezavisne produkcije, gostovanja javnih i nezavisnih pozorišta te pozorišni amaterizam.

1.2. Konkurs za izbor direktora javnih institucija kulture

Neophodno je izmijeniti Zakon o kulturi i uvesti biranje direktora javnih ustanova kulture na osnovu javnog konkursa. Naime, činjenica da se direktori javnih institucija kulture u Crnoj Gori retrogradno i nedemokratski imenuju, a ne biraju na osnovu konkursa, pri čemu čak ne postoji ni rok u kojem moraju biti imenovani, nedvosmislen je pokazatelj da kultura mnogo više služi politici, nego što važi obrnuto. Ono što bi trebalo da bude „javni interes“ u kulturi od strane odgovornih mahom je olako shvatano, zamagljivano i prenebjegavano. Drugim riječima, imenovanje direktora javnih institucija kulture, bez konkursa i predloženog programa rada, na predlog Ministarstva kulture i uz potvrdu Vlade, netransparentna je i nedemokratska praksa, jedva zamisliva u 21. vijeku, a naročito u zemlji koja se deklarativno i zvanično kreće ka tzv. evropskim integracijama, pa time i uključivanju u evropske kulturne tokove. Očigledno, na snazi je jedan  centralizovani sistem odlučivanja, u kojem je kadroviranje osnovni instrument kulturne politike, i u kome iznad profesionalizma i referentnosti, preovlađuju lično-interesni odnosi.

Da bi se pokazala nelogičnost i besmisao prakse imenovanja direktora javnih institucija kulture, potrebno je navesti i kako Zakon o kulturi definiše umjetnika i stručnjaka u kulturi: „Umjetnik je lice koje kao autor stvara originalna umjetnička djela ili lice koje interpretira umjetnička i druga djela. Stručnjak u kulturi je lice sa odgovarajućom stručnom spremom, koje obavlja naučno-istraživačke, teorijsko-kritičke, edukativne, producentske, umjetničko-saradničke, specijalističko-tehničke ili organizatorske poslove u oblasti kulture.“[22] Iz citirane zakonske odredbe, naravno, ne slijedi da je dovoljno imenovati istaknutog umjetnika ili stručnjaka za direktora pozorišta, tj. da će to biti kakva-takva garancija stručnog vođenje pozorišta. Jer, ono što čini umjetnika ili stručnjaka nužno je isuviše široko, nespecifikovano, i u smislu imenovanja direktora pozorišta ostavlja prostor za proizvoljnosti, neprofesionalne kriterijume, lične motive. Prema tome, direktora pozorišta trebalo bi imenovati isključivo i jedino na osnovu predloženog, javno dostupnog programa, jer čak i da Ministarstvo kulture objektivno i nepristrasno utvrdi da je neko istaknuti umjetnik ili stručnjak, to nipošto ne garantuje da će isti dobro voditi pozorište. Naime, čvrste i objektivne parametre bez raspisanog konkursa i predloženih programa koji jedino nekog kvalifikuju za vođenje pozorišta niti Ministarstvo niti bilo ko drugi nema i ne može imati.

Poređenja radi, u Hrvatskoj se prema Zakonu o kazalištima[23], za izbor poslovnog i umjetničkog direktora pozorišta raspisuje se javni konkurs. Zainteresovani kandidati (koji ispunjavaju uslove navedene u Statutima pojedinačnih pozorišta) iz pozorišta preuzimaju pripremljenu dokumentaciju, koja predstavlja okvir koji im omogućava da sačine predlog četvorogodišnjeg plana rada, odnosno programa pozorišta. Onda na osnovu tog četvorogodišnjeg predloga programa sa kojim konkurišu, pozorišno Vijeće bira direktora i odabranog kandidata predlaže osnivaču i finansijeru (to može biti Ministarstvo kulture, županija, grad), koje ga potvrđuje ili odbija. Moguće je reći da i ovom slučaju poslednju riječ ima osnivač, ali je cijela procedura jasna, transparentna i utvrđena, i sve se dešava uz uvid struke i zainteresovane javnosti u ponuđene programe, tako da ima puno manje prostora za samovolju i manipulacije. Ono što naročito treba naglasiti, jeste da je obavezno da se konkurs za izbor novog direktora raspiše najkasnije godinu dana prije isteka mandata starom. Očigledno je da ovakve procedure vode ka „stručnom i kompetentnom rukovođenju javnom ustanovom“ mnogo izvjesnije nego one neprecizne i netransparentne koje propisuje crnogorski Zakon o kulturi.

2. Civilni sektor u kulturi

Dok je u svim evropskim društvima plodna saradnja javnog, privatnog i civilnog sektora u kulturi osnovna pretpostavka uspješne kulturne politike, Nacrt je u cjelosti fokusiran na javni sektor, tj. kulturne institucije, uz gotovo potpuno zanemarivanje svih drugih aktera u kulturi (nevladine organizacije, kreativne industrije, strukovna udruženja, kulturno-umjetnička društva, samostalni umjetnici i stručnjaci u kulturi). U njemu nema nema analize civilnog sektora (i doprinosa civilnog sektora i njegovih potreba), a privatni sektor se pominje samo tamo gdje se govori o kreativnim industrijama. Dakle, jedan od ključnih nedostataka Nacrta je potpuno odsustvo uvida o značaju civilnog sektora u kulturi i odsustvo nezavisne kulturne scene iz analize i iz predloga mjera. Program bahato ignoriše i faktičko učešće organizacija civilnog društva u kulturi Crne Gore. Organizacije civilnog društva u kulturi, a posebno akteri nezavisne kulturne scene jesu najznačajniji nosioci inovativnih, eksperimentalnih, kritičkih kulturnih praksi; imaju ogromnu ulogu u razvoju kulture mladih; vrlo često predstavljaju glavne nosioce kulturnih aktivnost manjinskih grupa, imaju veliki broj programa za osobe sa smetnjama u razvoju, doprinose ravnomjernom regionalnom kulturnom razvoju u Crnoj Gori. Takođe, međunarodna saradnja organizacija civilnog sektora evidentno je mnogo intenzivnija od saradnje u javnom sektoru, i ove organizacije posjeduju znanje vezano za konkurisanje za međunarodne fondove. Ako se ovi potencijali ne prepoznaju, na gubitku će biti cjelokupna kultura Crne Gore i svi njeni akteri, a ne samo organizacije nezavisne kulturne scene.

Pominjanje civilnog sektora u oblasti kulture u dokumentu je obojano kontradiktornostima - recimo, čas se konstatuje da Ministarstvo kulture zbog Zakona o nevladinim organizacijama ne može podržavati nezavisne kulturne aktere, a onda se npr. u dijelu koji se tiče izdavačke djelatnosti kaže da se izdavaštvo većinom odvija upravo u civilnom sektoru, i da to Ministarstvo pomaže „redovnim godišnjim konkursima“; a zatim se to konkursno „pomaganje“ u mjerama opet ne pominje. Evidentno je da u pogledu podrške razvoju civilnog sektora u kulturi, kao i u svim drugim oblastima, Ministarstvo kulture ustvari zagovara haos i nepostojanje transparentnih instanci i jasnih kriterijuma odlučivanja, nego se opravdava i legalizuje centralizam u donošenju odluka, odnosno nesistemska podrška nevladinim organizacijama na osnovu ličnih interesa i relacija, a bez utvrđenih pravila i procedura.

Takođe, evidentno je da Ministarstvo kulture prevashodnu pažnju obraća na „pakovanje“, i da nema svijest da je, u skladu sa evropskim dobrim praksama u oblasti kulturne politike[24], fokus neophodno prebaciti isključivo na kvalitet projekata i programa, i ravnopravno tretirati i institucionalne i nezavisne, i najmanje i najveće kulturne aktere. Opravdavanje odredbama Zakona o nevladinim organizacijama predstavlja birokratsko-demagoški odgovor na probleme, odnosno izbor da se sakrivanjem iza forme zanemaruje suština i izbjegava dijalog koji bi mogao dovesti do rješavanja tih problema.

3. Kultura za djecu i mlade

S obzirom da u Crnoj Gori pitanja kulture za djecu i omladinu nisu uključena u opštu kulturnu politiku, niti postoje neki drugi plan ili strategija koji bi nadomjestili taj nedostatak, djeca i mladi su ustvari izloženi ad hoc kulturnom razvoju. Shodno tome, nemoguće je govoriti o svrsishodnom i učinkovitom preklapanju resora kulture i obrazovanja, iako se u strateškim dokumentima (koji često predstavljaju nekritičko preuzimanje, uz neznatna prilagođavanja, srodnih dokumenata socijalno razvijenijih država) izričito podvlači potreba za međuresornom saradnjom. Kroz analizu[25] nadležnosti i aktivnosti odgovornih Vladinih tijela, te relevantnih pravno-normativnih akata i strateških dokumenata stiče se uvid da pravo djece i mladih na kulturu u Crnoj Gori ne može biti zadovoljeno postojećim sredstvima i instrumentima aktuelne kulturne politike. Među ciljevima i prioritetima u „Nacionalnom programu razvoja kulture 2011-2015.“ nije bilo onih koji bi bili vezani za kulturnu za djecu i omladinu, tj. ona nije bila prepoznata kao zasebna, bitna oblast čiji bi razvoj trebalo podsticati. Ova oblast kratko je bila pomenuta u poglavlju „posebna pitanja“, gdje je ukratko bilo konstatovano da je kultura mladih poseban segment kome treba posvetiti više pažnje, da kulturne potrebe mladih nisu istražene na sistematičan način, da se mladi ne podstiču ni kao publika ni kao kreatori i realizatori kulturnih sadržaja, te da izostaje intersektorska saradnja Ministarstva kulture i Ministarstva prosvjete.[26] Dalje u dokumentu piše: „Da bi mladi aktivno učestvovali u kulturnom životu Crne Gore, potrebno je: promovisati kulturu u školama, kroz zajedničke projekte Ministarstva kulture i Ministarstva prosvjete i sporta; jačati partnerstvo škola i institucija kulture; lokalni kulturni sadržaj prilagoditi nacionalnim i međunarodnim trendovima; poboljšati kulturnu ponudu u svim gradovima; omogućiti mladima da sami osmišljavaju i realizuju kulturne sadržaje.“[27] Međutim, ovi ovlaš konstantovani problemi nisu ušli u akcione planove[28] za 2011., 2012., niti za 2013. god.; dok je u akcionom planu za 2014. i 2015. godinu, kao jedna od aktivnosti u okviru cilja „promocija kulture“ navedeno „organizovanje posjeta muzejima, galerijama, festivalima i manifestacijama i ostalim kulturnim dešavanjima“, za šta su kao nadležni organi navedeni „Ministarstvo kulture, javne ustanove, Ministarstvo prosvjete i sporta“, ali bez detaljnijih specifikacija o dinamici organizovanja posjeta, navođenja šta se tačno posjećuje i koliko često, ko će odabirati programe na koje bi se vodila školska djeca i omladina i sl. Među članovima Nacionalnog savjeta za kulturu  nije postojao stručnjak ili umjetnik čije bi polje djelovanja, barem djelimično, bilo kultura za djecu i omladinu. U organizacionoj šemi Ministarstva kulture[29] ne postoji sektor/odsjek/kancelarija/samostalni savjetnik koji bi se bavio pitanjima kulture za djecu i omladinu. Iako su dio trenutnog modela kulturne politike konkursi za sufinansiranje projekata i programa od značaja za ostvarivanje javnog interesa u oblasti kulturno-umjetničkog stvaralaštva, postavljenih u nekoliko oblasti, među tim oblastima stvaralaštvo za djecu i mlade našlo se samo 2011. god., dok je 2012., 2013., 2014. i 2015. god. izostalo.

Nepovoljnu situaciju na ovom polju dodatno pogoršava činjenica da u Crnoj Gori niti jedna od 14 javnih ustanova kulture na državnom nivou, kao ni jedna od 29 opštinskih javnih ustanova kulture nije primarno posvećena kulturi za djecu i mlade, rijetko imaju programe za ove ciljne grupe, i nemaju svijest da odgovornost za razvijanje kulturnih potreba djece i omladine treba da bude među najbitnijim prioritetima svake od njih. U kulturnim strategijama na državnom i lokalnim nivoima nigdje nije istaknuto šta se od postojećih kulturnih institucija ponaosob očekuje, niti je razvijena bilo kakva metodologija kvalitativne evaluacije, što omogućava da se budžetska sredstva dodijeljuju bez preciznih kriterijuma, „logikom stečenih prava“, pa tako one nisu obavezne da razvijaju programe za djecu i mlade. Takođe, ranije pomenutim stavljanjem nezavisne pozorišne scene u neravnopravan položaj, onemogućen je njen ozbiljniji razvoj - a aktivnosti i programi civilnog sektora morale bi biti razvijene u daleko većoj mjeri da bi mogle da barem unekoliko nadomjeste nedostatke i podstaknu razvoj zvanične kulturne politike za djecu i omladinu.

Iako se u uvodu Nacrta tvrdi da su „učinjeni određeni pomaci na polju učešća mladih u kulturnom životu Crne Gore, ne samo kroz njihovo uključivanje u kreiranje kulturnih sadržaja, već i boljom saradnjom resornih državnih organa i institucija kulture“[30], za ovu tvrdnju nisu navedeni indikatori, jer prema svim dostupnim dokumentima i informacijama, nikakvi značajniji pomaci nisu učinjeni. Kao i u prethodnom Nacionalnom programu, „kultura za mlade“ se kratko pominje u dijelu „posebna pitanja“, i to pasusom prepisanim iz prethodnog programa, iz čega je jasno da se od tada ništa nije promijenilo. Takođe, u dijelu „međuresorno povezivanje“ kratko, konfuzno i nespecifikovano se pominje potreba saradnje institucija kulture i obrazovanja.

Jedan od osnovnih razloga izostanka kulturne politike za djecu i mlade iz opštih pitanja kulturne politike u Crnoj Gori, odnosno razlog što ova oblast nikada nije bila strateški cilj Ministarstva kulture, od njegovog osnivanja do danas, nalazi se izvjesno u odgovoru na pitanje: na kojim temeljima kulturna politika Crne Gore počiva? Građani kao poreski obveznici imaju pravu da u oblasti kulture dobiju ono što trebaju, očekuju i žele. Ali njihove kulturne potrebe takođe treba i oblikovati u pravcu željenja sadržaja više kvalitete. „Dugoročne, ozbiljne i sustavne kulturne politike planiraju proširenje i usložnjavanje tih potreba na duge rokove i osmišljavaju sustave kroz koje će to provesti, od predškolske edukacije preko školovanja do stvaranja društvene potrebe nakon toga.“[31] U situaciji u kojoj se kulturne potrebe ne istražuju, niti razvijaju, podstiču i stvaraju, što bi se trebalo dešavati najviše kroz njegovanje kulture za djecu i omladinu, moguće je i potrebno problematizovati i preispitati korištenje sintagme pojma „javnog interesa u kulturi” u Crnoj Gori. Smatramo da bi razvoj kulture za djecu i omladinu morao biti najprioritetniji cilj Ministarstva kulture u narednom periodu.

4. Osnivanje novih institucija

Iz ovog poglavlja isključeno je osnivanje Nacionalnog pozorišta za djecu i mlade u Kotoru, što smatramo vrlo bitnim kao mjeru podrške razvoju pozorišne umjetnosti za djecu i mlade. Osnivanje ove institucije višestruko je javno najavljivano, između ostalog na otvaranju prošlogodišnjeg Kotorskog festivala pozorišta za djecu, i na zahtjev Ministarstva kulture, uz koordinaciju Kotorskog festivala pozorišta za djecu, izrađen je „Elaborat o opravdanosti osnivanja Crnogorskog pozorišta za djecu i mlade“. U tom elaboratu navedeno je da će, osim kvantitativnog i kvalitativnog razvoja pozorišnog stvaralaštva za djecu i mlade i predstavljanja istog na cijeloj teritoriji Crne Gore, jedan od osnovnih zadataka ovog pozorišta biti razvoj dramske pedagogije u Crnoj Gori, kroz realizaciju edukativnih programa namijenjenih roditeljima, pedagozima i umjetnicima, te razvijanjem permanentne saradnje sa obrazovnim institucijama. Navodi se da će na taj način Nacionalno pozorište za djecu i mlade u Crnoj Gori težiti da postane i nacionalni centar za podsticanje međuresorne saradnje resora kulture i prosvjete, i inicijator različitih programa i akcija na tom planu, koje će željeno dovesti do redefinisanja uloge pozorišta u procesu vaspitanja i obrazovanja u zemlji.[32] Kako navedene zadatke/ciljeve smatramo krajnje prioritetnim, kao i podsticanje kulture i umjetnosti namijenjene djeci i mladima uopšte, smatramo da bi se osnivanje Nacionalnog pozorišta za djecu i mlade moralo naći u petogodišnjoj strategiji razvoja kulture.

5. Razvoj publike

Iz Nacrta je u potpunosti izostavljena oblast razvoja publike, iako ta oblast predstavlja jedan od prioriteta svake iole promišljene i efektne kulturne politike, i specifično jedan od prioriteta programa Kreativna Evropa. Naime, jedan od načelno tri osnovna zadatka kulturne politike, pored brige o kulturnom nasljeđu i savremenom kulturno-umjetničkom stvaralaštvu jeste podsticanje kulturne participacije što većeg broja građana. Ovome naravno ne mogu doprinjeti neprecizne, nespecifikovane, „nekome tek tako pale na pamet“ mjere kao učiniti „da svi pozorišni programi posebno budu dostupni učenicima, studentima, starijoj populaciji i osobama sa invaliditetom“[33], nego je potrebno strategiju razvoja publike pažljivo osmisliti i postaviti kao jedan od najbitnijih prioriteta javno finansiranim subjektima u oblasti kulture.

6. Kadrovsko jačanje i istraživanja u kulturi

Oblast „kadrovsko jačanje“ besmisleno i neopravdano odnosi se isključivo na institucionalni sektor, a „analiza kadrovske strukture zaposlenih“ u javnim institucijama kulture bila je jedan od ciljeva i u prethodnom Nacionalnom programu, čije je ostvarivanje podbacilo. I ovaj dio programa ispunjen je ispraznim tvrdnjama poput „prilagođavanje nastavnih planova i programa stvarnim potrebama u kulturi bilo bi od najvećeg interesa“[34] - postavlja se pitanje šta su to stvarne potrebe u kulturi, ko ih određuje, kojom metodologijom i na osnovu kojih istraživanja, itd.

Nedostatak kontinuiranih i sistemskih istraživanja u kulturi predmet je čestih lamentacija i izvjesno jedan od najvećih problema crnogorskog kulturnog sistema, ali Ministarstvo kulture ne čini ništa (sistemski i transparentno) da to stanje promijeni. Podsjetimo, da bi pravilno i odgovorno mogle da se donose odluke, potrebno je imati istraživanja u kulturi, stručne analize na osnovu kojih bi se odlučivalo, i prave informacije o pojedinim oblastima kulture. Kredibilni i validni podaci jasno govore šta bi trebalo uraditi u kojem segmentu kulture, i u kojem razdoblju. S obzirom da Ministarstvo kulture posreduje stav „odlučeno je stručno jer je odlučivao stručnjak“, odnosno neprestano centralistički i lično-interesno svodi stvari na personalni nivo  „uvaženih imena“, logično je da postojanje jasne argumentacije zašto bi se ili zašto se ne bi nešto finansiralo istom tijelu ne odgovara. Ovoj tvrdnji ide u prilog i nepostojanje sistemske i transparentne podrške nezavisnim istraživačima. Treba podsjetiti i da je još 2002. godine osnovan Centar za istraživanje i razvoj kulture Crne Gore, koji očigledno nikada nije profunkcionisao; te da je u prethodnom programu bilo navedeno: „Kako bi se Nacionalni program efikasno sprovodio, neophodno je ojačati kapacitete Ministarstva kulture kroz ustanovljavanje posebnog sektora ili odjeljenja koje bi se bavilo strategijom, analitikom, planiranjem, monitoringom i evaluacijom, ne samo Nacionalnog programa već svih aktuelnih i budućih programa u oblasti kulture.“[35], što takođe nije ostvareno.

ZAKLJUČAK

U predloženom Nacrtu Programa razvoja kulture Crne Gore 2016-2020. godine nije riječ o superiornom i poželjnom strateškom planiranju, nego o pogubnoj kombinaciji tradicionalnog načina planiranja (okrenutog održavanju statusa quo i favorizovanju javnog sektora), i ad hoc odlučivanja koje pogoduje ličnim interesima.

U u svim elementima dokumenta evidentno je nepoznavanje osnovnih principa i terminologije strateškog planiranja, što ga čini neupotrebljivim predloškom za dalja razmatranja. Drugim riječima, dokument je rezultat edukativne potkapacitarnosti kulturnog sektora, u ovom slučaju Ministarstva kulture u oblasti strateškog planiranja, sa čim se treba suočiti i preduzeti potrebne mjere da se ovo stanje popravi. S obzirom da je nacrt nedovoljno kvalitetan da bi se na njemu temeljio dalji razvoj kulture u Crnoj Gori, smatramo da je iz njega u budućnosti možda moguće upotrijebiti neke dijelove, ali bez činjenja osnovnih koraka, nije moguće ići dalje u proceduru usvajanja. Predlažemo da kao dobar primjer strateškog plana razvoja kulture Ministarstvo kulture detaljno prouči „Program razvoja kulture opštine Kotor“, koji se nažalost faktički ne sprovodi, ali je njegova izrada od strane nevladine organizacije Expeditio izvedena krajnje temeljno, analitično, realistično i metodološki besprekorno, uz sva neophodna ulazna istraživanja.

Treba opet napomenuti da se ovakvi dokumenti u razvijenim zemljama donose konsenzusom i da svi sudionici učestvuju u raspravi sve dok konsenzus nije postignut. Stvaranje strategije kulturnog razvoja je dugotrajan proces, koji zahtijeva participaciju svih učesnika kojih se tiče. Prvi korak ka uspostavljanju dijaloga bila bi edukacija na svim nivoima. Usvojiti dokument koji očevidno pokazuje da niko od njegovih anonimnih autora ne poznaje opšteprihvaćene principe strateškog planiranja, bilo bi podcjenjivački prema svim akterima kulture u Crnoj Gori. Usvajenjem ovog dokumenta Ministarstvo kulture bi pokazalo i da ne uvažava osnovni strateški pravac Crne Gore ka članstvu u Evropskoj uniji, kroz ignorisanje principa transparentnosti i parcipativnosti, i zanemarivanje osnovnih razvojnih trendova i principa na kojima počivaju i razvijaju se kulturne politike evropskih zemalja (participacija, inkluzivnost, decentralizacija itd.).

Shodno svemu rečenom, predlažemo da se Nacrt „Programa razvoja kulture Crne Gore 2016-2020.“ povuče iz procedure i sačini od početka, na relevantan način i od strane referentnih stručnjaka, uz uključivanje aktera kulture tokom cijelog procesa, i sačinjavanje neophodnih analiza kao ulaznih podataka. Ovo se naročito odnosi na istraživanje o konzumentima kulture, kulturnim potrebama i praksama građana kao neophodnim ulaznim podacima za sačinjavanje ovakvog strateškog plana, bez kojih je „vrlo teško dati uvjerljiv odgovor na pitanja poput onih za koga se kreira kulturna politika, koliko ona i zašto košta, koje (i čije) potrebe zadovoljava“[36]. Ili, drugim riječima - šta jeste javni interes u kulturi. 

21. mart 2016., Kotor

                                                                                                                   Maja Mrđenović,

                                      mr Opšte književnost i teorije književnosti i mr Pozorišne produkcije,

                                                                                                                   pozorišna kritičarka i teatrološkinja

 

 

 

[1] Zakon o kulturi, („Službeni list CG“, broj 49/08 od 15.08.2008.god., 16/11 od 22.03.2011. god. i 40/11 od 08.08.2011. god.), član 8.

[2] Vidjeti: Vesna Đukić, “Država i kultura: studije savremene kulturne politike“, Institut za pozorište, film, radio i televiziju, Fakultet dramskih umetnosti, Beograd, 2010.

[3] Ana Stojanović, “Strateško planiranje razvoja kulture na lokalnom nivou u Srbiji“, u: časopis „Kultura“ br. 130., Zavod za proučavanje kulturnog razvitka, Beograd, 2010., str. 72.

[4] Đukić, nav. djelo, str. 121.

[5] Usp. „Primjedbe i sugestije na nacrt Nacionalnog programa razvoja kulture 2011-2016.“, koje su u julu 2010. god. uputili su stručnjaci iz NVO Expeditio iz Kotora, u saradnji sa organizacijom Relais Culture Europe (Pariz, Francuska)

[6] “Program razvoja kulture 2016-2020. - nacrt“, Ministarstvo kulture Crne Gore, Cetinje, mart 2016., str. 2.

[7] Isto.

[8] Isto, str. 3.

[9] Odluka o obrazovanju nacionalnog savjeta za kulturu (“Službeni list CG”, broj 26/10), član 3.

[10] Zakon o kulturi, član 57.

[11] “Program razvoja kulture 2016-2020. - nacrt“, str. 35.

[12] Isto.

[13] Isto, str. 2.

[14] Isto, str. 34.

[15] Isto.

[16] Isto, str. 27.

[17] Isto.

[18] “Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kulturi” Skupštini Crne Gore podnijele su poslanice prof. dr Jelisava Kalezić i doc. dr Branka Bošnjak u septembru 2015. godine.

[19] „Mišljenje Ministarstva kulure na Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kulturi, koji su Skupštini Crne Gore podnijele poslanice prof. dr Jelisava Kalezić i doc. dr Branka Bošnjak“, 16.10.2015., dokument nije numerisan: http://www.gov.me/sjednice_vlade/132

[20] Zakon o kulturnim vijećima (NN 48/04, 44/09, 68/13), članak 4.

[22] Zakon o kulturi, članovi 50. i 51.

[24] Više o evropskim kulturnim politikama pogledati na sajtu: http://www.culturalpolicies.net/web/index.php

[25] Detaljna analiza sprovedena je za potrebe magistarske teze „Pozorišna umjetnost u kulturnoj politici za djecu i mlade: produkcioni problemi i aspekti pozorišta za djecu i mlade u Crnoj Gori“, koja je odbranjena u okviru studijskog programa Produkcija na Fakultetu dramskih umjetnosti Cetinje, 2015.

[26] “Nacionalni program razvoja kulture 2011-2015.“, Ministarstvo kulture Crne Gore, mart 2011., str. 46.

[27] Isto, str. 47.

[28] Akcione planove za implementaciju “Nacionalni program razvoja kulture 2011-2015.“ moguće je pronaći na sajtu Ministarstva kulture Crne Gore: http://www.mku.gov.me/biblioteka/strategije

[30] „Program razvoja kulture 2016-2020. - nacrt“, str. 3.

[31] Darko Lukić, „Kazalište, kultura, tranzicija“, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2011., str. 80.

[32] „Elaborat o opravdanosti osnivanja Crnogorskog pozorišta za djecu i mlade“, arhiva Kotorskog festivala pozorišta za djecu

[33] “Program razvoja kulture 2016-2020 - nacrt”, str. 10.

[34] Isto, str. 23.

[35] “Nacionalni program razvoja kulture 2011-2015.“, str. 61.

[36] Lukić, nav. djelo, str. 47.

Ostavi komentar