Nas pustite napolje!

Nezadovoljni umjetnici koji su prethodnih sedmica (ili mjeseci?) protestovali zbog toga što im je uskraćeno obećano povećanje plata ipak su na kraju pobijedili – dobiće uvećanje plate koje će biti pravedno, to jest jednako uvećanju plata radnika u tzv. ne-umjetničkom sektoru, a u stvari nepravdeno jer će oni kao “stvaraoci” opet odskočiti sa primanjima, kao i tokom svih prethodnih godina. “Stvaralaštvo” je, dakle, uzvratilo udarac “ne-stvaralaštvu”. Doduše, niko nam u međuvremenu nije objasnio zašto bi posao jednog umjetnika, na primjer glumca, trebalo da bude značajniji za kulturu od posla jednog ne-umjetnika, na primjer kustosa-istoričara umjetnosti, i šta je to u njemu “stvaralačkije”, ali ko je kriv ovima drugima što to pitanje nisu javno postavili. Odlučili su se da “stvaraocima” kukavički zabodu nož u leđa preko sindikalne organizacije umjesto da ih javno oduvaju argumentima. Zato je možda i pravo (kad smo već na takmičarskom terenu) što su opet završili kao drugorazredna kategorija, i što je konačni rezultat 2:1 za “stvaraoce”.

INSTITUCIJE I UZURPACIJE

Muljanje i uzurpacija – što se autorke ovog teksta tiče, to bi bile prve asocijacije na temu repertoarskih politika u crnogorskim institucionalnim pozorištima kada bi je neko probudio u pola noći. Doduše, ne samo u pozorišnim institucijama: ovih dana, dok se (još ne) sleže prašina oko osnivanja Muzeja savremene umjetnosti, shvatamo da svim institucijama kulture prijeti uzurpacija. Dok je trajala ta rasprava oko Muzeja savremene umjetnosti, riječ „privatizacija“ isplivavala je svaki čas na površinu. Ispostavilo se još da ima ljudi koji, koliko god (malo) znali o kulturnom sistemu, nekako uspijevaju da razaznaju da su institucije kulture braniteljke javnog interesa i koji žele da tako ostane. Nalazimo se u teškoj situaciji. Primorani smo da biramo između trošnih institucija kulture i „profesionalaca“ koji

VAŽNIJE OD ŠAMARA

Premijera predstava „Pjer Paolo Pazolini režira Strašni sud“ u režiji Zlatka Pakovića zakazana je za 3. oktobar. Propašće, dakle, namjera podgoričkog DPS-a da se predstava onemogući. Propašće takođe i cinična predviđanja, koja su dolazila sa politički suprotne strane, da se „pozorište već dogodilo“, da je pozorišna supstanca ovog događaja, naime, već potrošena kada je lokalni DPS otkazao podršku predstavi zbog neposlušnosti i razotkrio se kao nasilnička, autoritarna družina.

Kritičarke u obdanište!

Pozorišni kritičari/ke moraju i sami biti spremni da čuju kritiku na svoj račun - kaže Ivan Medenica u tekstu “Teatrološka artiljerija u kritičarskom diskursu” (Protagonist br.2, Zetski dom). Ovaj komentar upućen je specifično kritičarkama portala za pozorišnu kritiku peripetija.me, kojemu je, uostalom, posvećen dobar dio ovog teksta o stanju u pozorišnoj kritici: ako se već usuđuju da toliko kritikuju i uznemiravaju pozorišne umjetnike/ce svojim tekstovima, neka se lijepo izvole spremiti da i same dobiju po ušima. I to od njega lično. Od uglednog teatrologa i kritičara Ivana Medenice. Od svog kolege.