“Na vrhu Olimpa”, red. Jan Fabre, izvedeno u okviru programa “FIAT”

Naravno da nema svaka pozorišna predstava potencijal da ekstremno produžujući svoje trajanje – toliko ekstremno da to već miriše na neko hodočašće – savlada svaki (eventualni) otpor i na kraju baci gledaoca na koljena, ali osmočasovni performans “Na vrhu Olimpa” belgijskog autora Jana Fabrea koji smo vidjeli u CNP-u 13. septembra, u okviru programa FIAT-a, tu moć nesumnjivo ima. Kakvi god otpori da su se javljali tokom gledanje predstave, nakon osam sati sve je to zaličilo na nepotrebnu sitničavost. Na kraju je trijumfovalo vrijeme – doživljaj zajedničkog podviga pozorišne strasti koji je mjerljiv izdržljivošću u vremenu.

Da li bi ova predstava bila jednako dobra da je umjesto u osam sati, koliko je trajala u skraćenom izdanju u kojem smo je vidjeli u Podgorici, ili u dvadeset četiri sata, koliko je trajala kad je prvi put izvedena 2015. u Berlinu, tada pod naslovom “Planina Olimp: U slavu kulta tragedije” ili 2017. na Bitefu – “ugurana” u konvencionalnih sat i po ili dva?

Možda ovo pitanje djeluje bespredmetno, ali je istina da je u publici bilo ljudi koji su nakon osmočasovnog sjedjenja u pozorištu postavljali upravo to pitanje, što ukazuje da svi, ovako ili onako, shvatamo da trajanje ove predstave nije spoljašnja stvar, i da joj dužina toga trajanja ide u prilog. Ne možemo, naravno, znati kako bi izgledala neka još kompresovanija varijanta ove predstave, i šta bi se sve tada moglo desiti, ali bismo se ipak, bez pretjeranog rizika, mogli kladiti da bi u tom slučaju bilo manje izgleda da će se nekome u publici dogoditi ono što se dogodilo, na primjer, autorki ovog teksta – da se početna mrzovolja završi ekstazom i totalnim prepuštanjem pozorišnom užitku na kraju predstave.

Toliko je o ovoj predstavi napisano pametnih i uzbudljivih tekstova, uključujući i analize njene “vremenske dramaturgije”, strategija kojima se penjanje na Olimp, kao kretanje kroz prostor, u visinu, supstituiše istrajnim žuljanjem zadnjica u vremenskoj horizontali, da čovjek mora da se zapita ima li smisla da uopšte pokušava da tome doda nešto svoje. Ali, s druge strane, ova predstava je od onog umjetničkog soja koji ne prašta ćutanje. Prosto smo pozvani, čak obavezani da nabacimo neku svoju ideju, kakva god ona bila, na tu interpretativnu hrpu i da uvećamo hermeneutički Olimp koji raste uporedo sa izvođenjem ove predstave – Ko prekine ovaj krug, neka se spremi za sedam godina nesreće!

Dakle, vraćam se na početak, na svoje gunđanje sa kojima sam počela da gledam predstavu i kojim sam dosađivala koleginici pozorišnoj kritičarki koja je sjedjela do mene... I sada, pošto sam prespavala prvu noć nakon penjanja na vrh Fabreovog Olimpa i dalje mislim da je to bilo na mjestu, da je bilo objektivnih razloga za gunđanje, i da je zato vrijedno spomenuti ih ovdje. Na primjer, mogli smo da gunđamo zbog temeljne ideje da dionizijski prinicip kao ritualno ishodište tragedije može da obuhvati totalitet tragičkog iskustva (a gdje je tu apolonijsko?), kako nam se to ovdje predlaže. Ili zbog banalizacije dionizijskog principa (zanimljivo je gledati publiku koja aplauzom podržava performativni dionizijski trans koji je izvorno povezan sa nasiljem kao da je riječ o nekoj radioničarskoj relaksaciji), ili čak njegovog dovođenja u vezu sa politički korektnim kontekstom (njuejdžistički intoniranim porukama o ljubavi, miru i jedinstvu za koje ne možemo da budemo sigurni da li su date u ironijskom ključu ili ipak nisu). Ili zato što nam djeluje nevjerovatno naivno svo to pozivanje, koje se stalno ponavlja, da se de-kastriramo, erotizujemo, dakle ponovo okupamo na onom vrelu na kojem se kupao sam Dionis kao da je takvo nešto uopšte moguće. Ili zato što nam čini da se Antigonina, Edipova, a naročito Prometejeva sudbina interpretiraju na način kojim se njihov tragički hibris nasilno dovodi u vezu sa seksualnošću. Možda nas u osnovi najviše zbunjuje upravo to svođenje hibrisa, individuacije, transgresije, pasije, žudnje, kako god da nazovemo to što branimo životom pristajući na smrt isključivo na seksualnu želju. Izvođači sve vrijeme imaju iste uniseks kostime, njihovi kukovi omotani su platnom na način koji referiše na Hristovo raspeto tijelo i to je uzbudljvo – dakle, i oni su mučenici, možda i sveci, jedino što su njihove krvave rane uvijek na istom mjestu – tamo gdje su nekada, prije kastracije, bile bradavice i polni organi. I tu nastaje ta zbunjenost – može li seksualna kastriranost da bude označitelj svih oblika kastriranosti koje nas čine živim mrtvacima i gubitka svih oblika žudnje?

Ali, dok mislimo o tim stvarima, dok istovremeno pokušavamo da nađemo što udobniji položaj u stolici, dok zavirujemo u telefon, kalkulišemo sa izlascima iz sale, povremeno gubimo interesovanje, a onda ga opet nalazimo, dok pozorišno vrijeme, dakle, neumitno teče – počinje da se dešava nešto što bi se moglo opisati kao prepuštanje pozorištu, pristajanje na njegovu moć, na potčinjavanje toj moći.

Čemu to zapravo želimo da se potčinimo i predamo? Da li to ima veze sa trajanjem predstave? Naravno da ima – sa njenim bezobrazno dugim trajanjem i našom spremnošću da učestvujemo u tom ekscesu, da sve izdržimo zajedno sa izvođačima, da na svojim plećima nosimo pozorište kao simbol vjere. Tako se događa čudo pozorišne pasije kojoj želimo da se predamo. Teško je i rekapituliarati šta se sve dešavalo na sceni tokom tih osam sati (šta li se sve dešavalo tokom dvadeset četiri?!). Reći ćemo samo ovo – ponovo, ponovo i ponovo ovo pozorište je davalo sve od sebe da jezikom, tijelom, zvukom, svjetlošću, slikom dotakne drhtavo, krvavo središte ljudskog srca, to mjesto gdje se miješaju strah i požuda, bijes i nježnost, život i smrt, nastranost i uzvišenost, svetost i krhkost. Nekad su dolazili do te žile, čuli smo kako vibrira, i to je bilo nepodnošljivo potresno. Nekad su promašivali. Ali su izvođači onda opet dizali pozorište, stavljali ga na pleća i nastavljali dalje. Ponovo i ponovo. Osam sati. A ako je moglo osam sati, možda bi moglo vječno. Možda to pozorište nikad zapravo ne spava.

Na kraju, još jednom “Bravo!” za izvođače, u slučaju da me nisu čuli 13. septembra. Bravo za Jana Fabrea, naravno, za Johana de Busa koji je napisao te predivne monologe za tragičke junake od kojih podrhtava duša, za autorku mizike Almu Auer, dramaturga Mieta Martena i prije svega za izvođače/čice, ta prava pozorišna čudovišta – Almuu Auer, Annabelle Chambon, Anny Czupper, Cedric Charron, Conor Doherty i Gustav Koenigs. Bravo! Ne ispuštajte pozorište.

Neko je u nekom tekstu napisao da je ovaj “Olimp” posljednji trzaj avangardsitičkog pozorišta, onog pozorišta koje je sanjalo slične snove o revoluciji ljudskog tijela i srca. Neko je to čak nazvao “prevaziđenim”. Završavam ovaj svoj osvrt-dopirnos penjanju na Fabreov Olimp sa zabrinutošću da su autori tih tekstova u pravu. I ja nešto slično osjećam – da je i za nas koji volimo povremeno da o pozorištu napišemo nešto strasno ovo možda zadnja prilika.