57. Bitef: lom zlatnog kaveza i arhetipski prostori za početak

57. Bitef (3-10. oktobar 2023)

Pod sloganom „Snago, ne pristaj da budeš nečija“, u Beogradu je od 3. do 10. oktobra po 57. put održan Bitef (Beogradski internacionalni teatarski festival). Na samom početku festivala, nakon Prologa (shvaćenog kao sredstvo održavanja kontinuiteta sa prethodnom festivalskim izdanjima) u kome je van takmičarske selekcije izvedena predstava „Božanstvena komedija“ reditelja Franka Kastorfa (Beogradsko dramsko pozorište), u glavnom programu izvedene su predstave „Deca sunca“ i „Zbogom, Lindita“.

Predstavu „Deca sunca“ je u njemačkom pozorištu Šaušpilhaus Bohum, prema tekstu Maksima Gorkog, režirala rediteljka iz Slovenije Mateja Koležnik, kao vrlo korektan „lektirni naslov“ – u smislu temeljitosti i preciznosti, ali i beskompromisne konvencionalnosti. Melodramatično-komična drama Gorkog napisana je 1905. godine, u vrijeme pro-revolucinarnih radničkih demonstracija u Petrogradu, poznatih kao „krvava nedelja“; a ovim dešavanjima Gorki je pridodao i koleru, koja je u tim krajevima bjesnila nekoliko decenija ranije, sijući smrt, glad i nemire. Njeni protagonisti su privilegovani i egocentrični plemićki sloj intelektualaca i umjetnika, koji svoj povlašteni položaj uzimaju „zdravo za gotovo“. Ova samozvana „djeca sunca“ smatraju da su bolji od sluga koje se brinu o njima i kojima najčešće čak ne znaju ni imena; a naročito od primitivne, nevidljive „rulje“ od koje ih naizgled čvrsto odvajaju njihovi zlatni kavezi.

Matthias Horn

Rediteljka dramu scenski čita kao savremenu i svevremenu od vremena nastanka do danas, što je na prvi pogled uočljivo već u kostimografiji, koja predstavlja svojevrsni dobro uklopljeni dvadesetovjekovni pačvork; i hiperrealističnom, takođe stilski neodređeno savremenom scenskom prostoru isječka vile protagonista Protasovih. Osim vizuelne spone sa današnjicom (u širokom smislu riječi), rediteljkin izbor je da tekst direktno komunicira sa našim vremenom, bez bilo kakvih adaptacija. Mogućnost ove direktnosti proizilazi iz upadljive sličnosti mentalnog sklopa plemića koje prikazuje Gorki i današnjeg evropskog srednjeg sloja, koju Koležnik nalazi prije svega u stavu ignorantskog, uobraženog narcizma, koji prenebjegava preko svake mjere nabujale društvene probleme imovinske i svakovrsne raslojenosti. Ogromna većina neizdrživo ugnjetanih ljudi nevidljiva je za „djecu sunca“; a protagonisti predstave sve do pred sam kraj nesvjesni su i narastajuće, iz očaja agresivne društvene pobune „masa“, lišene milosti prema „bogatima koji plaču“.

Protagonisti – neuspješni umišljeni naučnik Pavel Protasov (koji svojim eksperimentima želi da stvori život u epruveti i tako spasi svijet – koji uopšte ne poznaje), njegova zanemarena žena Jelena, mentalno krhka i osjetljiva sestra Liza (zaljubljena u Borisa, što uviđa tek kada se ovaj ubije zbog njenog upornog odbijanja), prijatelj Dimitri (filmadžija i fotograf koji larpurlartistički neempatično snima ostale likove u trenucima njihovih slomova; zaljubljen u Jelenu), bogata udovica Melanija (zaljubljena u Protasova) i njen brat veterinar Boris (zaljubljen u Lizu) – nastupaju psihološki realistično, uz suptilne natruhe stilizovane komike i ironije. Njihovu tragikomičnu neznavenost u pogledu društveno-političkih problema – svijeta koji se bukvalno urušava i potrebe postojanja nekog javnog interesa ili barem najbazičnije međuljudske solidarnosti – nenametljivo podvlači i minuciozni mizanscen. Svi glumci su u neprekidnom kretanju, u kojem slučajno nalijeću jedni na druge i isto tako nasumično se rastaju, što ostavlja određeni utisak šematizovanosti i mehaničnosti. Scenografija koja prikazuje „izrezan“, ka publici otvoren dio Protasovljeve vile – dvostrani hodnik, dnevnu sobu, stepenice i nekoliko vrata, kreira atmosferu hermentičnosti, suštinske zatvorenosti, gotovo vakuuma u kome je ovo društvo svojevoljno zabarikadirano. Među ovom grupom povlaštenih muva se posluga, nebitna i neprimjetna za poslodavce, čije su mane, koristoljubivost i licemjerstvo takođe istaknute. Oni su svojevrsna poveznica Protasovih i nevidljivih masa spolja, koje neukost i nabujala mržnja motivišu da jurišaju na kuću Protasova, uvjereni da njegovi eksperimenti koji šire neprijatan miris po okolini utiču na pojavu kolere (ili korone...).

Neverbalna predstava „Zbogom, Lindita“ Narodnog pozorišta Grčke (Atina), projekat glumca i reditelja Maria Banušija, prema riječima autora, inspirisana je smrću njegove maćehe i netom potom i oca i njihovim sahranama u malom balkanskom selu. Polazeći od iskustva ličnog gubitka i koristeći kao materijal niz pogrebnih običaja (uglavnom iz albanske tradicije, ali u različitim varijacijama rasprostranjenih na mnogo širem prostoru, kao što su ritualno kupanje i čišćenje, presvlačenje, okruživanje cvijećem, „kađenje“ tamjanom...), Banuši je scenski obradio univerzalne teme suočavanja sa smrću voljene osobe i žalovanja za njom; te prihvatanja povratka toku života i vitalnosti – uprkos praznini i sjećanju – kroz ljubav i solidarnost sa članovima zajednice.

 Jelena Janković

Kroz prikaz jedne porodice suočene sa (očigledno iznenadnim) gubitkom jednog člana, Banuši putem niza simboličnih prizora teži da nas uvuče u liminalno stanje prelaska, čiji su akteri kako pokojnica – koja prelazi iz svijeta živih u svijet mrtvih, tako i oni koji za njom žale i koji prelaze iz stanja neutješne tuge do prihvatanja i nastavka života. U tom smislu, mikrosvijet izgrađen na sceni je snolik i nadrealan: niz svakodnevnih radnji koje porodica obavlja (kućni poslovi, gledanje televizije, jedenje, spavanje...), preko pagansko-hrišćanskih rituala koje sprovode pred sahranu, postepeno prelazi u dubine podsvjesnog i arhetipskog, u kojem živi nisu stvarno živi, i mrtvi nisu stvarno mrtvi.

Bivanje u graničnom, tranzitnom, transformativnom stanju nestabilnost, višeznačnosti i uklanjanja granica dočarano je vizuelnim stvaranjem prostorno-vremenskog procjepa kroz otvaranje rupe na zidu iza ikone crne bogorodice i rastvaranjem zidova na samom kraju, ali i suptilnijim vizuelno-muzičkim detaljima, slikama i atmosferama. Kroz vakuumski polumrak koji probijaju samo prigušeni zraci svjetla usporeno se kreću tijela izvođača, koji bivaju povremeno „obuzeti“ i odvojeni od običnih radnji koje obavljaju upadanjem u neku vrstu transa; kroz rastvoreni prozor kulja mistično svjetlo, dim i jak miris tamjana i slično. Pri tome, i pored povremene poetičnosti, atmosferičnosti i suptilnosti, u predstavi „Zbogom, Lindita“ ima i ponavljanja, predvidljivosti i sklizavanja u patetičnost (recimo, prizor „pijeta“ na kraju). Djelimično se stvara utisak da je producirana za globalno, festivalsko tržište, pri čemu folklor ne služi kao lokalizacija, nego svojevrsna auto-egzotizacija. U svakom slučaju, jedna od misija Bitefa jeste i promovisanje novih rediteljskih imena u međunarodnom kontekstu. „Zbogom, Lindita“ je, kako je navedeno u informativnom materijalu, tek druga predstava (rađena kao dio trilogije) dvadesetčetvorogodišnjeg Banušija, koji je dobitnik Politikine nagrade za najbolju režiju na ovogodišnjem festivalu; dok je međunarodni žiri predstavi dodijelio Specijalnu nagradu „Jovan Ćirilov“ za izuzetan doprinos pozorišnoj umjetnosti. U glavnom programu 57. Bitefa prikazano je osam predstava (iz Njemačke, Grčke, Litvanije, Mađarske, Švedske, Belgije, Burkine Faso i Srbije), uz tradicionalno brojne, raznovrsne i vrijedne prateće programe; a žiri je  gran pri „Mira Trailović“ za najbolju predstavu dodijelio predstavi „#Jeanne“ u režiji Anje Suše, po tekstu Ivane Sajko (produkcija Kraljevsko dramsko pozorište Dramaten iz Stokholma).

Ostavi komentar