„Korov“, po motivima drame „Cjećarka“ Mirjane Medojević, red. Mirko Radonjić, Gradsko pozorište Podgorica

Na velikoj sceni KIC „Budo Tomović“ 14. maja je premijerno izvedena predstava „Korov“ koju je, po motivima drame „Cvjećarka“ Mirjane Medojević, režirao Mirko Radonjić. Dramaturgiju potpisuje Milana Matejić, produkciju Branka Knežević, kostimografiju Lina Leković, scenografiju Smiljka Šeparović, dizajn zvuka Bojan Palikuća, a dizajn svijetla Mirko Radonjić. U predstavi igraju Anja Misović, Danica Rajković, Dijana Dragojević, Maja Šarenac, Tatjana Torbica, Ivona Čović-Jaćimović, Sanja Vujisić i Branka Otašević.

U „Korovu“, publika je na pozornici, sjedi na tribinama koje su smještene na jednoj strani i odatle posmatra scene koje se nižu. Mada nema previše interakcije između publike i glumačke ekipe – osim kada na početku predstave naratorka ukazuje publici gdje ima slobodnog mjesta – ova fizička bliskost ipak stvara klaustrofobičnu atmosferu i razvija doživljaj voajerizma.

Scenografija (Smiljka Šeparović) vjerno dočarava podrumsko skladište u kojem radnice jedne cvjećare uoči Osmog marta pripremaju cvijeće za prodaju. Crveni automobil, presječen napola, koji „izlazi“ iz zida, proizvodi začudnost. U kontrastu sa sivilom zidova, ružnoćom kanti koje vidimo naokolo i kartonskih kutija, bujni i raznobojni cvjetni aranžmani potenciraju paradoksalni ton predstave. Djelove kostima (Lina Leković), sačinjene od radnih uniformi u jarkim, dubokim bojama, koji su prekriveni drečavim floralnim dezenima, tokom trajanja predstave glimice odbacuju, a oni koji ostaju na njima bivaju zgužvani i prekriveni znojem.

Struktura predstave kombinuje linearnu radnju, introspektivne monološke tačke i postdramski okvir. Osnovna radnja prati radnice jedne cvjećare koje se pripremaju za predstojeći Dan žena. Upoznajemo se sa njima i njihovim sudbinama dijelom kroz dijaloge, a dijelom kroz „angažovane didaskalije“ naratorke Cvijete, koja se jedina direktno obraća publici, protiv čije se interpretacije drugi likovi često bune, i na koju odgovaraju sarkastičnim komentarima. Iako se broj likova može na prvi pogled činiti zahtjevnim, svakom liku je posvećeno dovoljno vremena i nijedan nije zapostavljen – monološki momenti koji prikazuju lične tragedije ispresijecani su horskim scenama koje prikazuju zajednički napor radnica.

Pažljivo odabrano svijetlo (Mirko Radonjić), zvučni dizajn (Bojan Palikuća), tjelesne radnje, svijest o tijelu koju glumice stalno pokazuju – ovim elementima, to jest njihovom kombinacijom ostvaruje se vizuelna raskoš i efektnost ove predstave. Njena likovnost čini je izuzetno atraktivnom za gledanje, mada to ponekad šteti njenoj idejnoj usredsređenosti i dovodi do određene rasplinutosti. Neke od scenskih slika tako ostavljaju utisak samodovoljnosti: iako postoje naznake da se njima žele kritikovati objektifikacije ženskog tijela u patrijarhalnoj kulturi i fantaziji, na momente se čini da su one zapravo same sebi svrha. Uprkos tome, dinamika i stilizacija date scene čini zabavnim i one lako publici drže pažnju.

Neke scene su veoma sugestivne. Po svim mjerilima (režijskim, vizuelnim, dramaturškim i glumačkim) ističe se scena u kojoj radnica Jasmina (Tanja Torbica) daje otkaz telefonom nakon epizode nasilja njenog muža – iako to nasilje nije direktno prikazano, kombinacija prigušenog svijetla nalik na mjesečinu, vjenčanice koju glumica nosi tokom nasilja i njenog „dostojanstvenog“ držanja pred mužem i koleginicama čini ovu scenu gotovo sablasnom. Takođe je veoma upečatljiva i scena u kojoj Nevena (Danica Rajković), koju do tada vidimo u ulozi snalažljive i oportunističke vlasnice cvjećare, očajnički i ljutito optužuje svoju majku zbog njene pasivnosti i prećutnog pristajanja na nasilje koje njen otac sprovodi nad njom i Nevenom. U ovoj relativno kratkoj sceni vidimo kako se može uspješno prikazati emocionalno kompleksna i bezizlazna situacija, a da se ne sklizne u patetiku.

Dramaturgija (Milana Matejić) i glumačka igra su znatno usklađene, likovi ostaju dosljedni i razvijaju se čak i kada fokus nije na njima. Tako gledalac može uočiti gradaciju frustracije i bespomoćnosti Violete (Sanja Vujisić), najmlađe cvjećarke, i prije nego što nam ona otkrije ekonomske i lične probleme sa kojima se nosi. Iako bi uloga naratorke mogla ograničiti Cvijetu (Anja Misović) u pogledu ispoljavanja njenog ličnog, intimnog iskustva, karaktera i želja, to se ipak ne dešava, tako da ovaj lik takođe vidimo u njegovoj punoći i individualnosti.

Tekst predstave značajno je skraćen u odnosu na izvorni dramski tekst. Takođe, u ovoj scenskoj izvedbi on dobija ubrzaniji tempo. Iako su određeni dijalozi u predstavi zapravo sklopljeni iz replika koje su u izvornom tekstu značajno odvojene jedne od drugih, dramaturški šavovi su u predstavi nevidljivi, i novonastali dijalog teče izuzetno prirodno i glatko. Uvedene su i određene kreativne alternacije na originalni tekst, koje nisu do kraja ispraćene. Tako ovdje lik Ružice, Nevenine majke, igraju dvije glumice (Maja Šarenac i Dijana Dragojević) koje tumače Ružičinu javnu, realnu personu i njene represovane, unutrašnje misli. To rješenje je zanimljivo, i glumice uspijevaju da ostvare privlačan, na momente mračno-komičan odnos, ali ono u jednom momentu biva zaboravljeno i na kraju nema nikakvu rezoluciju. Ipak, čak i kada su određeni detalji suvišni, oni su vješto izvedeni i postavljeni, te sve vrijeme održavaju pažnju.

Glumice vješto balansiraju između crnog humora (kao kada, na primjer, diskutuju prednosti i nedostatke otvaranja cvjećare na groblju, gdje su i potražnja i konkurencija velike), društvene kritike i tragičnih, ličnih akcenata. U tom pogledu ističe se lik Maje (Ivona Čović Jaćimović) koja u svojim replikama tvrdi da su žene same krive za svoje probleme ili se protivi bilo kojoj vrsti socijalne kritike, što je sve praćeno harizmom koja publiku tjera na smijeh. Tome pripomaže i dijalog koji prenosi autentičan, ali ne i karikaturalan žargon podgoričkih radnica. Pogotovo je zanimljivo, i na scenskom i narativnom nivou, što svaki karakter prema ostalim likovima paradoksalno gaji i razumijevanje i određenu dozu snishodljivosti. Junakinje su istovremeno svjesne problema s kojima se druge žene suočavaju, ali je svaka ipak odlučna da „gleda svoja posla.“ One vjeruju da su njihovi problemi preveliki da bi brinule i o tuđoj nesreći, ali ipak imaju potrebu da se pretvaraju da same nemaju problema. Održavanje ponosa je tako jedino što preostaje u društvu čija je vlast ne-efikasna po pitanju rješavanja problema siromaštva i porodičnog nasilja, a kultura zatrovana osuđivanjem žrtvi koje se usude da istupe.

Zanimljivo je i to što se u predstvi ni u jednom momentu muški likovi ne pojavljuju, niti bivaju imenovani: kao kontrast tipičnoj, često nepreispitanoj logici mnogih dramskih struktura, ličnosti i psihološki sklop žena su u prvom planu, s fokusom na njihovu međusobnu komunikaciju, dok su muškarci svedeni na bezlične, neimenovane funkcije. Muški likovi, sa kojima se upoznajemo samo kroz prepričavanje, definisani su u odnosu na to koliko su bitni za razvoj i životnu situaciju ženskih likova.

Svaka radnica se nosi sa određenim problemom, kao što je porodično nasilje, teškoće pri podizanju djeteta sa smetnjama u razvoju, nemogućnost zaposlenja uprokos visokom obrazovanju... U početku, svi ovi problemi povezani su sa sviješću o klasnom kontekstu: u predstavi se insistira na činjenici da su cvjetni osmomartovski aranžmani samo lažni paravan iza kojeg se skriva mukotrpan rad žena koje sebi i svojim porodicama ne mogu priuštiti ni jedan jedini dan odmora. U tom smislu, junakinje kritikuju Cvijetu zato što odgovornost za žensku emancipaciju svaljuje dominantno na same žene, ne uzimajući u obzir materijalne uslove u kojima one žive, kako to nekad rade i same feministkinje.

Kako predstava odmiče, međutim, to klasno pitanje, kao i pitanje odgovornosti feministkinja bivaju zaboravljeni. Ređaju se situacije koje prikazuju različite oblike nasilja, koje Cvijeta komentariše i analizira: ove situacije su sada sve više istrgnute iz ekonomskog konteksta i povremeno se mogu činiti elementarnim, lišenim jedinstvenosti dijaloga i karakterizacije koja ih je prethodno odlikovala. Istovremeno, kao još jedna posljedica ovog prelaska u apstaraktniji pristup javlja se brisanje granica između likova, koji tako počinju da se stapaju jedan sa drugim. Takav razvoj je pogotovo neobičan s obzirom da se u prvom dijelu predstave polako razvija porodična drama između Nevene, Ružice i Ljiljane (Branka Otašević), Nevenine tetke po ocu, koja negira karakterizaciju nenog brata kao nasilnika.

Iskrena i skladna igra glumačkog tima, jedinstvena pozorišna estetika i posvećeni režijsko-dramaturški pristup dovode nas do intenzivnog, emocionalno snažnog i umjetnički uzbudljivog pozorišnog doživljaja svakodnevnih iskustava žena. Sve vrijeme posmatramo njihovu patnju, izloženost porodičnom i društvenom nasilju i ekonomskim nedaćama i takođe osjećamo prisustvo ženske egzistenicije kroz prizore nježnosti, tjelesnosti, prećutkivanje bijesa i iznad svega kroz trnovite i burne odnose među samim ženama.

(Kritika je pisana na osnovu izvođenja predstave na generalnoj probi)