Ronald Šimelfenig: Žena od prije, red. Damjan Pejanović, Gradsko pozorište Podgorica

Na početku predstave „Žena od prije“, koju je po tekstu njemačkog piscca Ronalda Šimelfeniga režirao Damjan Pejanović, nema ničega što nagovještava konfuziju koja čeka na njenom kraju. Naprotiv, ulazimo u predstavu sa utiskom da nam je sve jasno i da odlično znamo gdje se nalazimo – poznajemo ovo pozorište koje razotkriva svijet kao apsurdno, nepojamno i zastrašujuće mjesto, i spremni smo da mu se prepustimo.

Na taj registar za koji se lako kačimo, koji bismo mogli dovesti u vezu sa dramom apsurda ili bismo ga još preciznije, zbog jezovitog drhtaja koji ga prati, mogli opisati kao „pinterovski“– podešeno je sve na početku predstave. Tinin (Marina Pavlović) naratorski glas nas uvodi u radnju, ali takođe i unosi nelagodu u ovaj pozorišni svijet izmičući mu tlo pod nogama. Zid od kartonskih kutija (scenografija Nikola Toromanov) evocira stanje tranzita koje nije samo realno stanje ove porodice koja se sprema za selidbu u času kada radnja započinje, već i permanentno stanje egzistencije ophrvane tjeskobom, koja tranzitira između smisla i besmisla. A onda se na vratima ovoga doma u kojem Frank (Goran Slavić), Klaudija (Maja Šarenac) i njihov sin Andi (Luka Stanković) odbrojavaju posljednje dane, pojavljuje ta čudna žena po imenu Romi Fogtlender (Ana Vujošević) i postavlja Franku nemoguć zahtjev da ispuni obećanje da će je zauvijek voljeti, koje joj je dao prije više od dvadeset godina. Put za jednu jezovitu dramu apsurda tako je popločan. Već nam je jasno da u ovom, u ovakvom pozorišnom svijetu od ispunjena toga obećanja neće biti ništa, kao što već slutimo i da će se predstava završiti krvavim pirom, i da će se ovi zidovi od kartona srušiti na aktere u završnoj katastrofi. Ostaje samo da vidimo kako će se događaji razvijati i da se prepustimo napetosti koja je na pomolu.

Napetosti će zaista biti, ali će utisak jasnoće uskoro potpuno ispariti. Zapravo, već od samog početka nešto najavljuje problem sa orjentacijom – sam motiv zahtjeva za ispunjenjem starog ljubavnog obećanja, oko kojeg se sve vrti, zahtijeva etičku elaboraciju, što onda povlači za sobom  napuštanje apsurdnog i prelazak u neki drugi modus. Sve do kraja, ova predstava će bezuspješno tražiti svoj žanr i način kako da izađe na kraj sa etičkim planom.

Možda bi najsmisleniji izlaz iz ove situacije bio isključenje etičke argumentacije smještanjem drame u okvir psihološkog trilera, dakle njenim „svođenjem“ na priču o jednoj umobolnoj, opsesivnoj ženi koja krvavo naplaćuje iznevjereno ljubavno očekivanje (da bi to moglo biti  rješenje upućuje uspješna završnica predstave). Ali, to žanrovsko rješenje se ovdje ne uzima u obzir (moguće zbog procjene da bi to značenjski redukovalo predstavu). Umjesto toga, bićemo uvučeni u jednu krajnje zbunjujuću pozorišnu elaboraciju etičke opravdanosti zahtjeva Romi Fogtlender, koja će se razvijati kroz bizarnu diskusiju o ljubavi i vjernosti koju vode junaci, repliciranje odnosa između Erika i Klaudije u Andijevom odnosu sa njegovom djevojkom Tinom i kroz ukupan razvoj radnje. Sve što će se dogoditi u nastavku predstave može se, dakle, shvatiti i kao čudovišna pozorišna rasprava za i protiv zahtjeva Romi Fogtlender, koje će ona uporno ponavljati, odlazeći i vraćajući se, sve dok ne odluči da na sve stavi tačku i masakrita Erikovu porodicu da bi ga kaznila.

Ono što na ovaj način dobijamo neka je vrsta patrijarhalne melodrame koja se oslanja na mitske argumente koji potiču iz patrijarhalne fantazije i na najstariji rodni stereotip o ženama koje uništavaju muškarce. Ova Romi nesumnjivo je bliska rođaka harpija, mračnih mitskih žena koje kažnjavaju muško nevjerstvo i promiskuitet, koje su iznikle iz te fantazije i njenih strahova. Romi koja zavodi Andija, sina svoga nekadašnjeg ljubavnika samo zato da bi iskušala njegovu vjernost Tini, a onda ga ubija da bi ga kaznila zbog toga što je pao na ispitu (onom istom koji nije položio ni njegov otac) valjda je najčudovišnija moguća prerada mita o Medeji (na koji se ovdje, uostalom, i referiše motivom spaljivanja Klaudije na kraju predstave) koja se uopšte može zamisliti. I naravno da ovakav pokušaj da se etički plan zamijeni mitskim i patrijarhalno-stereotipnim vodi u slijepu ulicu jer ovakva argumentacija prosto ne može da se integriše u realistički svijet ove predstave.

Teško je pohvatati sve što je u ovoj predstavi značenjski konfuzno, mentalno iscrpljujuće i što nas na kraju od nje odvraća. Doduše, može se desiti da to saznanje stigne sa zakašnjenjem jer predstava funkcioniše uprkos konfuziji koju stvara. Događaji se brzo smjenjuju, saspens je uglavnom očuvan, dremeža nema. Tu su i lijepi, evokativni naratorski pasaži u kojima se zaista može uživati, sa kojima se uspješno nosi Marina Pavlović kao Tina, koja je istovremeno i akterka u dramskoj radnji. Iako ukrštanje vremenskih planova, pomjeranje hronotopa naprijed-nazad može da djeluje kao još jedan pokušaj da se drama učini slojevitijom nego što zaista jeste, taj postupak ipak proizvodi efekat umnožavanja perspektiva koji nas rijetko ostavlja ravnodušnim.

Zbog svih tih ipak prijatnih utisaka, odmah nakon završetka predstave možda se mogao steći utisak da bi ovdje sve bilo u redu da glumci nisu promašili registar i odvukli predstavu ka realističko-komediografskom žanru. Ali, to ne bi bio ispravan zaključak. Istina je da glumci Maja Šarenac i Goran Slavić povremeno ne uspijevaju da se odreknu glumačkih rutina koje vode u tom smjeru ali je, s druge strane, teško reći koji je to glumački gest na kojem je ovdje trebalo insistirati. Najprije se to odnosi na interpretaciju Ane Vujošević koja određuje ton ukupne predstave. Da bismo znali kako bi ona trebalo da gumi Romi Fogtlender, morali bismo znati ko je ta žena, iz kojeg svijeta ili žanra dolazi, a mi to, nažalost, nismo uspjeli da shvatimo.

Problem ove predstave tiče se u osnovi mišljenja, smislenog rediteljskog i dramaturškog (Stela Mišković) čitanja. Drama „Žena od prije“ njemačkog pisca Ronalda Šimelfeniga morala je biti pročitana na neki drugi, smisleniji, koherentniji, pozorišno značajniji način, ako je ta mogućnost uopšte postojala. U ovom izdanju u kojem smo je dobili ona proizvodi malo pozorišnog užitka i mnogo zbunjenosti i zapitanosti koja se tiče razloga zbog kojih je ona uopšte postavljena.