Ljubomir Đurković suvremeni je crnogorski dramski pisac i njegovo je prepoznatljivo dramsko pismo nezaobilazna pojava u kontekstu crnogorske književnosti. Ono što ga čini nezaboravnim svakako je dramska trilogija Grci koja se sastoji od tekstova naslovljenih: Tiresijina laž: porodična hronika u dva čina, Kasandra: klišeji: reality fiction i Medeja: kome-tragedija u deset slika. Za fazu Đurkovićeva stvaralaštva u kojoj su nastali ti naslovi odmah je uočljivo referiranje na grčku mitologiju i poznata djela, prije svega, iz antičke književnosti. Upravo zbog takve naglašeno intertekstualne tendencije u njegovu stvaralaštvu nužno je poznavanje kulturnih temelja zapadne civilizacije kojima pripada grčka mitologija, usmena i pisana književnost, a pogotovo drame. Postavlja se pitanje djelotvornosti reciklažnoga osmišljavanja dramskih tekstova budući da oni nisu rijetkost, pogotovo u recentnoj produkciji u okvirima svjetske književnosti. Odgovor na prethodno generalno pitanje ne leži u navodnoj lakoći takvoga zadatka, nego u poželjnosti preoblikovanja starih i vječno ponavljajućih ljudskih preokupacija. Odatle proistječe i pisanje drama s istim sadržajnim odrednicama i likovima, ali u skladu s ozračjem epohe i autorskim intencijama učitavanja novih zna

Februara i marta 2013. godine u Crnogorskom narodnom pozorištu sprovedeno je istraživanje dramske publike. Ovo istraživanje (koje je rađeno za potrebe magistarskog rada na temu Savremene komunikacije u pozorišnoj produkciji autorke teksta), prvo je istraživanje pozorišne publike u Crnoj Gori. Istraživanje je rađeno po uzoru na istraživanje publike Narodnog pozorišta u Beogradu koje je 2010. godine sproveo Zavod za proučavanje kulturnog razvitka, i uz stručnu pomoć sociologa, magistra Slobodana Mrđe.[1] Potreba za jednim ovakvim istraživanjem u pozorišnom prostoru Crne Gore je neupitna. Istraživanje publike Crnogorskog narodnog pozorišta, kao jedne od najvažnijih nacionalnih institucija kulture, praktično će pomoći da se sagleda trenutna situcija u odnosu na publiku, te realna pozicija i perspektiva CNP-a. Ono takođe predstavlja i značajan prilog savremenoj sociologiji i teatrologiji.

Pozorište za djecu i mlade, prema „Oksfordskoj enciklopediji pozorišta i izvedbenih umjetnosti“ je krovni termin koji obuhvata kategorije izvođačke umjetnosti za dvije dobno bliske skupine. Pozorište za djecu označava profesionalne pozorišne produkcije koje kao ciljnu grupu publike imaju djecu do 12 godina, a pozorište za mlade referiše na profesionalne predstave koje se obraćaju starijim dobnim grupama. Pravi se razlika u odnosu na ono što se označava kao pozorište mladih, a podrazumijeva ne-profesionalne produkcije u kojima su mladi ljudi izvođači. Sličnu definiciju daje i „Kembridžov vodič kroz pozorište“ , koji kaže da je to profesionalno pozorište koje je specijalizovano za produkciju za djecu i mlade, bilo da je institucionalno, ili se zasniva na turnejama (odnosno, djeluje bez svoje zgrade u kojoj bi prikazivalo predstave). Predstave dizajnirane za mlađi dobni uzrast (do 14 godina) se obično označavaju kao pozorište za djecu, dok je za one za uzrast 15+ adekvatan termin pozorište za mlade.

Boris Senker: Uvod u suvremenu teatrologiju, I-II; Lykam international, Zagreb, 2010, 2013. U jednom od zaista brojnih osvrta na dvotomni “Uvod u suvremenu teatrologiju” Borisa Senkera kaže se da je ovo “must have” knjiga, dakle jedna od onih knjiga koje nikad ne odlažemo na gornje police jer želimo da nam uvijek budu pri ruci. Budući da “Uvod u suvremenu teatrologiju” nikako nije deskriptivno štivo, da ono, naprotiv, otvara brojna u teorijskom smislu veoma zahtjevna pitanja – nesumnjivo je riječ o knjizi koja može biti zanimljiva svima koji se osjećaju suvereno u prostoru teatrologije. Ali, ona takođe može biti dragocjena i onima koji se u tom prostoru osjećaju manje suvereno, ali žele da imaju bolji uvid u cjelinu savremenih teatroloških znanja, što se prvenstveno odnosi na pozorišne kritičare, studente dramskih umjetnosti, ali i na same pozorišne umjetnike i sve kvalifikovane ljubitelje pozorišta. „Uvod u suvremenu teatrologiju“ završava se pogovorom „Polje razgranatih staza“. Upotrebu ove sintagme – u kojoj ćemo lako oslušnuti aluziju na Borhesov „Vrt razgranatih staza“ (ili „Vrt sa stazama koje se račvaju“) – Senker dovodi u vezu sa knjigom uglednog američkog teatrologa Marvina Karlsona (Marvin Carlson) „K