„Otac“, Florijan Zeler, red. Nataša Poplavska, Nikšićko pozorište

Trećeg oktobra, u noći premijernog izvođenja predstave „Otac“ po tekstu Florijana Zelera, Nikšićko pozorište pretvorilo se u intimno mjesto susreta publike sa svojim najdubljim strahovima. Rediteljki Nataši Poplavski uspjelo je da nas suoči sa onim strahovima koji se bude kada se zapitamo šta je uopšte naša stvarnost i ko smo mi, zapravo, kad se naše Ja razluči od razuma i sjećanja.

Zelerov tekst u suštini je jednostavna porodična priča o Andreu (Vladan Gajović), starcu koji boluje od demencije i njegovoj kćerki Ani (Anja Drljević), rastrzanoj između bezuspješnih pokušaja da mu pomogne i sve većeg beznađa u koje ponire. Međutim, ono što tekst čini scenski intrigantnim je način na koji je priča scenski ispričana. Struktura drame je u osnovi fragmentarna: neke situacije se ponavljaju, dolazi do zamjene scena, mjesta, vremena i identiteta likova, i ta „zbrka“ upravo oslikava Andrein unutrašnji svijet, njegovu konfuziju izazvanu demencijom.

Anja Drljević u ulozi kćerke uspijeva da dočara rastrzajuću bol zbog sve očiglednije nemogućnosti da uspostavi komunikaciju s ocem. Možemo da osjetimo kako snaga ljubavi i njena empatija na kraju posustaju pred nepremostivom barijerom bolesti, koja sve razgovore vraća na početak, kao da dotad nikad ništa nije bilo rečeno, kao da postoji samo jedno vječito „sada“.

Glumac Gajović oblikuje lik oca dajući mu izuzetnu energičnost kojom kao magnet privlači pažnju gledaoca bez obzira na mučnu temu, dajući povremeno svom liku obrise komičnog i ironičnog. Ušavši u srž ovog lika, on nam pokazuje i ostatke njegove nekadašnje ličnosti poput, na primjer, harizmatičnosti i koketnosti nekad samouvjerenog muškarca. On takođe i vješto gradi oštre prelaze iz simpatičnosti u jarost, iz ljutine u melanholiju, tugu ili očaj. Vidimo i suprotnost između snage tijela i slabosti duha –  nakon naleta energije i optimizma odjednom vidimo starca zbunjenog ili ljutog, džangrizavog ili tužnog, i to zbog neke ideje koja je upravo bljesnula u njegovom ispreturanom umu.

Nikola Vasiljević igra Aninog muža Pjera, diskretnog partnera iza čijeg se prividnog strpljenja i smirenosti krije bijes zbog situacije kojom ni jedno ni drugo više ne mogu da vladaju. Andrea Draković tumači vedru negovateljicu, kojoj jedino uspijeva da izazove pozitivna osjećanja glavnog lika (jer ga podsjeća na njegovu pokojnu kćerku Elizu); Jovan Krivokapić tumači takođe lik Pjera, kojeg otac doživljava neprijateljski, a Maja Stojanović tumači Anu, preminulu kćerku Elizu i medicinsku sestru.

Radnja se prikazuje iz perspektive glavnog lika, za kojeg je stvarnost enigmatična i puna neprijatnih iznenađenja. Kroz tu prizmu posmatramo koliko su naši identiteti ranjivi, tanušni i zavisni od krhke memorije koja čuva slike koje imamo o sebi i drugima, i tuđih projekcija našega Ja. Šta ostaje od toga Ja kada sjećanja na kojima se temelje naš kontinuitet i svijest o identitetu postanu izgrebana, izbrisana, iščupana? Šta ostaje od Ja na olupinama sjećanja? Zar se tada naš život ne svodi na beketovski intoniran besmisao postojanja, skupinu repetitivnih i banalnih radnji, koje glavni lik izvršava poslušno: obući se i svući se, nahraniti, leći, ustati, i tako opet iznova.

Upravo je takva i scenografija – publika često ne može da bude sigurna da li ona evocira „pravu“ scensku realnost ili je to neka stvarnost koja postoji samo u glavi glavnog junaka. Pomjeraju se paravani – zidovi, mijenjaju se uređenja dnevne sobe, osvjetljenje, mobilijar. Evidentno je da glavni lik misli da je u jednom, a u stvari je u drugom prostoru. Stan u kom je živio i stan u kojem trenutno živi prepliću se scenografski (scenografija Vesna Sušić, dizajn Emil Petrov), kako bi se dočarala konfuzija i stanje uma koji se polako gasi. Svjetlosni efekti, koji čas izoštravaju, a čas zamućuju tu realnost, takođe se poigravaju sa percepcijom gledaoca, dok nas muzika (Abel Korzeniowski) uznemirava svojom disonantnošću.

Rediteljka predstave Nataša Poplavska stavila je u prvi plan upravo tu igru sa gledaočevom percepcijom. Ulovljeni smo u želji da saznamo istinu, ovladamo stvarnošću i činjenicama koja, međutim, ne može biti ispunjena – sve se svodi samo na utiske i nesigurne projekcije stvarnosti.

Ono što je na kraju jedino izvjesno jeste samoća. Niko od ostalih likova neće do kraja razumjeti šta se dešava u umu i u srcu glavnog junaka. Niko neće razumjeti ni kakvu to unutrašnju bitku vodi njegova kćerka. Protagonisti su osuđeni na samoću i izolovanost u sopstvenim tugama, dok su ostali izmješteni u neko polje izvan glavnog poprišta. Nemoguće je dotaći drugog – to poručuje ova predstava koja nas na kraju najintimnije dodiruje i suočava sa enigmom života i smrti, sa saznanjem da su prolaznost i samoća možda jedino izvjesno obećanje.