Živa dramska materija formalizuje se i estetizuje, junakinje se tretiraju kao znakovi, nositeljke ideja, glasovi jednog postdramskog poliloga.

Gradsko pozorište imalo je volju da zaigra na kartu mizoginije, dodvori se sivoj narodnoj masi koja konsenzus oko nasilja nad ženama uvijek drži blizu srcu i tako pobere nezapamćeni usjeh.

Ovo pozorište ostaje učaureno u projektnoj namjeri, medijskim najavama, idejnoj samodovoljnosti.

Nećemo ni pomisliti da odemo: ovo nije pozorište koje se želi napustiti, ni u mislima, čak i ako nas nervira.

Postavka Paola Mađelija ne izmiče toj prijetnji i ne podiže nizak prag očekivanja ni za milimetar.

Kada gledamo rediteljsku interpretaciju Tare Manić, teško nam je da uopšte povjerujemo da je riječ o djelu (iz 1937. godine) koje je bilo zabranjeno u nacističkoj Njemačkoj, a kasnije i u Austriji, i o autoru koji je morao da bježi od nacističkog progona.