Kada gledamo rediteljsku interpretaciju Tare Manić, teško nam je da uopšte povjerujemo da je riječ o djelu (iz 1937. godine) koje je bilo zabranjeno u nacističkoj Njemačkoj, a kasnije i u Austriji, i o autoru koji je morao da bježi od nacističkog progona.

Zajednički osjećaj koji bude predstave sa temama ekološke krize prikazane na ovogodišnjem Bitefu jeste apsurd.

Autori predstave „Ana Karenjina“ pristupili su Tolstojevom klasiku na jedini etičan, intelektualno i umjetnički pošten, a ipak ne tako čest način: kao krajnje poznatoj priči.

Ova predstava podsjeća na Brukov „prazan prostor ili „siromašno pozorište“ Grotovskog.

„Ana Karenjina“ je pozorište koje puca pravo u otvoreno srce.

Značenjska otvorenost i slojevitost izvornog teksta gubi se, nažalost, u skraćenjima i dramatizaciji Stefana Boškovića i inscenaciji Danila Marunovića.