Gradsko pozorište imalo je volju da zaigra na kartu mizoginije, dodvori se sivoj narodnoj masi koja konsenzus oko nasilja nad ženama uvijek drži blizu srcu i tako pobere nezapamćeni usjeh.

Ovo pozorište ostaje učaureno u projektnoj namjeri, medijskim najavama, idejnoj samodovoljnosti.

Nećemo ni pomisliti da odemo: ovo nije pozorište koje se želi napustiti, ni u mislima, čak i ako nas nervira.

Postavka Paola Mađelija ne izmiče toj prijetnji i ne podiže nizak prag očekivanja ni za milimetar.

Kada gledamo rediteljsku interpretaciju Tare Manić, teško nam je da uopšte povjerujemo da je riječ o djelu (iz 1937. godine) koje je bilo zabranjeno u nacističkoj Njemačkoj, a kasnije i u Austriji, i o autoru koji je morao da bježi od nacističkog progona.

Zajednički osjećaj koji bude predstave sa temama ekološke krize prikazane na ovogodišnjem Bitefu jeste apsurd.