Stavljanjem zabavljačke komponente iznad društveno-kritičke, predstava u najvećoj mjeri djeluje baš kao lažno blještavi, isprazni spektakli koje tobože kritikuje.

Na kraju, osjećamo se kao nevoljni učesnici jednog rijalitija.

Aktuelizacija za koju se opredijelio reditelj Zoran Rakočević, ima svoje kontekstualno opravdanje kao kritika političkih manipulacija kojima kontinuirano svjedočimo, ali je u ovom slučaju svedena na spoljašnje scenske efekte.

Univerzalizujući, fatalistički, transistorijski i do kosti ogoljeni pristup ovoj temi nužno kreše (umjetnička) krila ovom performansu.

Primjećujemo ovdje i korektne rediteljske postupke koji upućuju na njenu sposobnost da prepozna ono što je scenski značajno, živo i prisutno, iako to postaje vidljivo tek na samom kraju predstave.

Ovoj „Đokondi“ fali ono što u žargonu nazivamo „meso pozorišta“, a što se svodi na umjetničku konkretnost i ljudski važnu priču.