Ova predstava pravi je teatarski galimatijas koji od početka do kraja reprodukuje jedan te isti stav o moralnoj i saznajnoj inferiornosti crkvenog svjetonazora naspram nauke.

Ovo je pozorište koje jaše na talasu površnosti, prostakluka i nepristojnosti koji se prelio preko nas u postizborno vrijeme, uz duge i temeljne višedecenijske pripreme, i hrani se njime halapljivo.

Izvornik je pretrpio promjene koje bi se mogle okarakterisati kao kozmetičke, budući da ni na koji suštinski način ne korespondiraju sa trenutnim duhom vremena u kome odrastaju najmlađe generacije.

Obilje scenskih znakova i razrađenost epizoda idu na uštrb motiva inicijacijskog putovanja i potiskuju glavni narativni plan koji evocira Gerdino (i Kajevo?) sazrijevanje.

Ova predstava zamišljena je kao još jedan u nizu pokušaja savremenih čitanja i reinterpretacija klasika.

Ostajemo zatečeni suvoparnošću prikaza istorijskih ličnosti iz kojih je isisano ne samo ono što bi ih moglo učiniti izuzetnim i čarobnim, već i sve ono elementarno što nam omogućava da ih identifikujemo.