Izbjegavanje temeljnog sukoba (u ime ne-ugrožavanja dječje bezbrižnosti) razara u ovoj predstavi na kraju i njenu dramaturšku strukturu.

U početku predstave nazire se potencijal koji se mogao dalje razvijati da nije došlo do njenog rasipanja u dokumentarizmu koji je slabo povezan sa prvim dijelom predstave.

Nailazi jedan mišmaš različitih tema, ideja, pozorišnih strategija i koncepata koje ne možemo da dovedemo ni u međusobnu vezu niti „u vezu sa Pukovnikom kojem nema ko da piše“.

Jedino u šta smo sigurni je da u završnici, u dramaturškim i rediteljskim intervencijama i taj tanušni i banalni, potencijalno kritički politički plan koji je u tekstu intencionalno sadržan potpuno nestaje.

Pretpostavku da je intencija autora predstave bila da iz nje odstrane i ono malo „težine“ i kritičnosti koje tekst po sebi nosi potvrđuju i vizuelna rješenja.

Ideja bavljenja univerzalnom, gotovo apstraktnom ljudskom patnjom nije ostvarena zbog izostanka izraženije rediteljske znakovitosti i snažne i ubjedljive glumačke emocije.