Nećemo ni pomisliti da odemo: ovo nije pozorište koje se želi napustiti, ni u mislima, čak i ako nas nervira.

Postavka Paola Mađelija ne izmiče toj prijetnji i ne podiže nizak prag očekivanja ni za milimetar.

Kada gledamo rediteljsku interpretaciju Tare Manić, teško nam je da uopšte povjerujemo da je riječ o djelu (iz 1937. godine) koje je bilo zabranjeno u nacističkoj Njemačkoj, a kasnije i u Austriji, i o autoru koji je morao da bježi od nacističkog progona.

Zajednički osjećaj koji bude predstave sa temama ekološke krize prikazane na ovogodišnjem Bitefu jeste apsurd.

Autori predstave „Ana Karenjina“ pristupili su Tolstojevom klasiku na jedini etičan, intelektualno i umjetnički pošten, a ipak ne tako čest način: kao krajnje poznatoj priči.

Ova predstava podsjeća na Brukov „prazan prostor ili „siromašno pozorište“ Grotovskog.