U slučaju predstave „Pjer Paolo Pazolini režira strašni sud“, autorskog projekta reditelja Zlatka Pakovića, konteksti su, sticajem različitih okolnosti, zadobili ogroman značaj, nesamjeriv značaju koji bi ova predstava imala da tog i takvog spleta okolnosti nije bilo.

Lako prepoznajemo političku i etičku beskopromisnost ove predstave (koju su očito prepoznali i lokalni cenzori), volju da se bez nagodbe zareže u bolesno tkivo institucija moći, sakralnih i svetovnih, i to u onom obliku u kojem se one miješaju u naše crnogorske živote.

Predstava „Krize“ hirurški precizno i osebujno secira upravo srž tog brutalnog kapitalizma, čije su žrtve likovi predstave „Ljubav“.

Ko nije ugrabio da pročita sadržaj programske knjižice prije nego što su se pogasila svijetla u parteru, jedva da je mogao da poveže rasute sižejne niti ove predstave i ukapira šta se ovdje zbiva.

Ovim rediteljskim izborom interpretacija je usmjerena na istraživanje lika, te fenomene ludila i sna.

Reditelj je vizuelnim i zvukovnim scenskim znakovima, kao i stilom igre, scenski izgradio ne-realističan, sumanuti svijet iskrivljene etike i logike, čija atmosfera odiše nelagodom, strahom i užasom, a ponekad i apsurdnom komikom.