U ovoj predstavi osjećamo zamorenost reditelja, odnosno slabljenje inspiracije za ono prevashodno „scensko“: neke od scena već smo vidjeli u njegovim ranijim predstavama.

Niko se ovdje nije štedio: ni ljevica ni desnica, ni kapitalizam ni socijalizam, ni tranzicijski lovci u mutnom, ni crnogorske političke elite, uključujući aktuelnog predsjednika Mila Đukanovića, ni crkva, uključujući poglavara Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori mitropolita Amfilohija, ni crnogorski ni sprski nacionalisti u Crnoj Gori, ni državne institucije, ni novi tranzicijski bogataši, pa čak ni sirotinja koja je zaslužila što je dobila jer je dopustila da joj sve uzmu.

Ova predstava zavređuje pažnju publike iako inscenacija u cjelini sadrži veći broj nategnutih estetizovanih izbora koji kvare jednu u suštini kvalitetnu predstavu.

I ako je nešto u ovom “Buretu baruta” uspjelo da profunkcioniše i pređe preko rampe, za to su zaslužni pojedini glumci.

Kako vrijeme odmiče, priča se uvrće u sebe, postaje kontrorverzna, slojevita, zatvara se prema spoljnjem svijetu, gubi karakter plošnog društveno angažovanog komada, postaje sve uzbudljivija i zaokuplja nas.

Reditelj Igor Vuk Torbica na scenu je donio upečatljivo i vrijedno, stilizovano, minimalističko, dramsko-muzičko-poetsko čitanje komada, odstranjujući južnjački „kolorit“ i prigušujući prenaglašeni melodramatski patos.