U predstavi su satirično izvrgnuti ruglu nekritički duh i slaba snaga volje za otporom, beskrupulozna partijska ambicioznost ispoljena u ostvarivanju sopstvenih ciljeva na uštrb drugih.

Reditelj Blagoj Micevski je u rediteljskom čitanju ovog klasika dramske literature banalizovao njegov sadržaj pod izgovorom njegove aktuelizacije.

Teško je i opisati na koje su sve načine “Tri sestre” osakaćene u ovom izvođenju da bi se tekst tematski odredio kao komad o provincijalizmu, i kakvu muku moraju da podnesu gledaoci koji uživaju u tvrdoglavoj tematskoj neodređenosti Čehovljevih drama.

Reditelj Diego de Brea gotovo integralni tekst drame pokušao je postaviti kao „lektirni naslov“, sa vrlo nedalekosežnim dometima.

U ovoj postavci reditelj je uspio da izrazi metateatralnu dimenziju teksta, tj. pozorišna fikcija stalno se otkriva kao takva. Takođe, u prvoj polovini predstave, koja se odvija sporije od one druge, osjećamo teret egzistencijalnog nemira.

Sudeći po zakonskom uvođenju cenzure, tvorci ove predstave, kao „nepodobni“ elementi, zaslužuju tek da budu kažnjeni i marginalizovani.