Ali, dramaturški problemi nisu glavni problem ove predstave. Njen glavni problem je što ne nudi iole značajan i savremenim uslovima hiper-konzumerizma dorastao odgovor na pitanje – zašto je loše ako djeca ne mogu da se zadovolje jednom igračkom?

Vrijednost ove izvedbe ponajviše je u uspješnom balansiranju između psihološko-društvene uvjerljivosti i komične stilizacije, čemu je oslonac nenametljiva, ali slojevita i tačna režija Evtimova, te nijansirani i uvjerljivi glumački nastupi.

U predstavi glavnu riječ vode glumci, dok su prostor, muzika i drugi efekti u drugom planu – u funkciji neutralne podloge za čistu umjetnost glume. Glumci, iako ne previše iskusni, uglavnom tek svršeni studenti, uglavnom su uspjeli da ožive veoma zahtjevne uloge i dočaraju sve lomove i transformacije svojih likova.

Velika vrijednost i snaga predstave „Sin“ leže, između ostalog, upravo u njenoj izloženoj ranjivosti, samokritičnoj krhkosti, kreativnoj otvorenosti. Mnogobrojne ponuđene teme složeno se propituju, sagledavaju sa raznih strana, uz snažno insistiranje na dijalogičnosti, i pozorištu koje je društveno značajno mjesto prepoznavanja istine i snažne razmjene energije.

U „Zimskoj bajci“ u režiji Dina Mustafića igra se, dakle, na sve karte, kao da se ne želi izabrati strana između vjernosti dramskom tekstu i rediteljske slobode upisivanja novih značenja.

Generalna impresija ove predstave je namjera reditelja da na alternativan način predstavi klasika, odlučujući se za audiovizuelnu spektakularanost, a na uštrb dubljih sadržaja. Tako je predstava postala pretenciozni miks svega i svačega, a sve pod izgovorom teorije postdramskog pozorišta.