Zbog savremenosti tematike, zabavljačkih tendencija, „političke korektnosti“, te posvemašnje težnje ka dopadljivošću i ostajanju u „zoni ugode“, „Pepeljugino maslo“ će sigurno naći svoju publiku među onima koji od pozorišta nemaju naročite umjetničke zahtjeve.

Komad promišlja o samom sebi, odnosno ispoljava kritičku samosvijest, kroz uvođenje lika pripovjedača, u ovom slučaju svojevrsnog scenskog aranžera priče Ezopa.

U predstavi Ivice Kunčevića najuspjelije su kolektivne scene sa početka, svojevrsne atmosferične „žive slike“ koje koliko-toliko prenose melanholičnu, „fjakavu“ atmosferu malog primorskog mjesta.

Utisak je da je ovo duhovito i živo pozorište, koje inteligentno koristi metatekstualne strategije, i čiji je svaki segment integrisan u jedinstven pozorišni događaj koji ima dinamiku, šarm i zavodljivst, i koji je ozračen smislom i posvećenošću pozorišnoj igri.

Interesantno rješenje je da se u predstavi istovremeno prezentuje i priča u Ezopovoj verziji, i njeno tumačenje od strane novog autora, ali time djeca nisu zbunjena, već im se slikovito otvaraju vidici i mogućnosti da mogu svaku priču kritički da preispitaju.

Utisak je da predstava, čija je polazišna tačka da se uloga žene promijenila, pa “žena danas ima veću slobodu”, čak i u relativno zaostaloj Crnoj Gori, kasni najmanje stotinjak godina.