S obzirom da se radi o diplomskoj predstavi, treba reći da je većina glumaca pokazala umjetničku zrelost u smislu interepretacije ovog postdramskog teksta, dekonstruisane forme, u kojem sigurno nije lako pronaći tačke oslonca za tumačenje lika.

Predstava je odškrinula vrata onim pozorišnim formama koje traže postmodernog gledaoca, otvorenog za sadržaje čiji se smisao samo naslućuje, a ipak teško dostiže. Međutim, te praznine na semantičkom polju nisu upotpunjene snagom performativnog, pa fali onaj sveobuhvatni saznajni i estetski doživljaj.

Zbog toga ova postavka, u kojoj spoljašnje, dekorativne manifestacije savremenosti ne donose neko suštinski dojmljivije rediteljsko čitanje, ostaje vrlo solidan i vizuelno dopadljiv, ali ipak samo skicozno scenski prepričan lektirni naslov.

Jedna od najuspješnih segmenata ove predstave jeste čitanje drame u groteksnom ključu, preko ovih maski deformisanih likova. Međutim, ono što je njena slabost jeste što sve te vizuelne aluzije koje opisuju karaktere ostaju scenski ovlaš skicirane, nerazrađene i pomalo nejasne.

U tom smislu, ovaj ispod-profesionalni uradak čak i ne zaslužuje stručnu analizu, koja bi mu, sa ma kako negativnim zaključcima, ipak dala na značaju. Ipak, potrebno je (opet) postaviti pitanje o tome kako se takav jedan projekat, finansiran budžetskim novcem, mogao uopšte pojaviti

Ali ako lakrdije nismo željni i ako nemamo problema sa iluzijama o Božjoj dobroti, pogotovo ne sa onom formom te iluzije sa kojom se ovdje polemiše, gledanje „Istrage“ može postati muka duhu, da citiramo jedan drugi starozavjetni tekst.