“Kritika”

Samoubica: Apsurdna tragika malog čovjeka

Reditelj Veljko Mićunović, oslanjajući se na univerzalnost značenja predloška, koji nesumnjivo sadrži neku društvenu kritiku i danas, napravio je vrlo korektnu predstavu, ubjedljivo izoštrivši atmosferu apsurda, nerazlučive mješavine stvarnog i košmarnog, tragičnog i komičnog.

Mi djeca sa stanice Zoo: Šematski put zavisničkog propadanja

Iako je prisutna gradacija u smislu korištenja sve težih droga i deklarativnog sve većeg propadanja aktera, oni su suštinski isti – bezlični i depsihologizovani od početka do kraja, pa predstava djeluje rasplinuto i sporadično ponavljajuće monotono, lišeno koncentrisane, specifično pozorišne snage.

Pozorište na zadatu temu

Predstava koju smo vidjeli u KIC-u ima sistemsku grešku na nivou ukupnog rediteljskog diskursa koji ostaje zaglavljen na pola puta između mogućeg brutalno naturalističkog i ekspresivnog, apstraktnog i simboličkog scenskog jezika

Krik za oslobođenjem

S obzirom da se radi o diplomskoj predstavi, treba reći da je većina glumaca pokazala umjetničku zrelost u smislu interepretacije ovog postdramskog teksta, dekonstruisane forme, u kojem sigurno nije lako pronaći tačke oslonca za tumačenje lika.

Nedokučivo postmoderno čitanje istorijske ličnosti – Drakule

Predstava je odškrinula vrata onim pozorišnim formama koje traže postmodernog gledaoca, otvorenog za sadržaje čiji se smisao samo naslućuje, a ipak teško dostiže. Međutim, te praznine na semantičkom polju nisu upotpunjene snagom performativnog, pa fali onaj sveobuhvatni saznajni i estetski doživljaj.

Vizuelno dopadljiv lektirni naslov

Zbog toga ova postavka, u kojoj spoljašnje, dekorativne manifestacije savremenosti ne donose neko suštinski dojmljivije rediteljsko čitanje, ostaje vrlo solidan i vizuelno dopadljiv, ali ipak samo skicozno scenski prepričan lektirni naslov.