Osjećaj zamora i ravnodušnosti obuzima nas poslije predstave “Razgovori o ljubavi” u režiji Jerneja Lorencija, jer je mnogo nepovezanog sadržaja stalo u ovu predstavu.

Značenjska oskudnost i opskurnost prvog dijela predstave kulminira u njenom drugom dijelu.

Kako je moguće “razgovarati o ljubavi” tri i po sata, a da se o tome ne kaže ništa.

Jedva postojeći zaplet je ovdje samo okvir obilju banalnih viceva.

U najvećem dijelu, ovo je jedna površna predstava koja bi mogla biti dopadljiva publici u pubertetskom uzrastu.

Sličan utisak „papajzjanije“ karakteriše i rediteljski pristup, za Neškovića već karakteristično usmjeren ka pukoj, ispraznoj, spoljašnjoj atraktivnosti.